Završna razmatranja

U jednom ranijem radu ukazao sam da mnogi stariji toponimi u oblasti crnogorskih plemena, osobito u Piperima gdje su najbolje istraženi, potiču iz kruga dalmatsko-romanskih govora.f266 Ovo se može pratiti i u nekim drugim izrazima romanskog porijekla, kao što su: komun, komunica, turma (1312. god.), mandra, famelja, kastriga (porodica). I za rodovsku strukturu tako indikativna roječ pãs, u izuzetnom značenju „koljeno u rodu“, zapravo stepen srodstva, gradus (on je jedan pãs njemu bliži), kako je Vuk objašnjava,f267 nije izvedena prema albanskoj riječi brõz (pojas, generacija), kako je mislio Ivan Popović.f268 Njeno porijeklo treba tražiti u latinskoj riječi passus, us, od pandere „razapeti, pružati, pružati se“, a u značenju gradus, stepen,f269 pa prema tome i mjera za generacijski stepen srodstva. I u Skokovom Etimologijskom rječniku riječ pãs je objašnjena kao mjera (korak, sežanj).f270 A kako je zaključio Pavle Ivić, u crnogorskim se govorima uopšte osjećaju tragovi intenzivnog dodira i miješanja slovesnkog stanovništva sa romanskim i albanskim. Nerazlikovanje silazne i uzlazne intonacije u zetskim govorima Ivić, štaviše objašnjava kao posljedicu bilingvizma.f271 Međutim, može se primijetiti da su u crnogorskim govorima neke romanske riječi naslijeđene, usvojene, saobrazno društvenoj i uopšte životnoj simbiozi, za razliku od albanskih riječi od kojih su neki naši izrazi preuzimali samo njihovo specifično značenje (kalkovi).f272 A to ukazuje i na nešto drukčije etničke veze i u stvari otkriva neposrednu, ali i veoma staru romansku komponentu u etnogenezi crnogorskog stanovništva. O veoma staroj etničkoj simbiozi romanskog i slovenskog življa u oblasti Crne Gore svjedoči i činjenica da se neposredno uz balkanske toponime (romanske, rjeđe albanske) javljaju stari slovenski nazivi, kao Drezga, Gvozd, Pješivci (od pleš-calvities), Crmnica – „Crvena zemlja“, od sveslovenskog pridjeva praslovenskog doba črmen – crven. A iz svega toga može se zaključiti da je navedene romanske izraze i brojne toponime ostavio stariji, indigeni sloj ilirsko-romanskog stanovništva, iz vremena prije mogućnog doseljavanja drugih balkanskih, pa i humskih Vlaha koji su, po dosadašnjim ispitivanjima, u XV vijeku bili već poslovenjeni. Stoga je bio u pravu rumunski naučnik Silviu Dragomir kada je primijetio da Erdeljanović nije dokazao rumunsko porijeklo balkanskih toponima u Piperima,f273 jer ovi toponimi, kako sam već ukazao, većinom potiču iz kruga dalmatsko-romanskih, a ne dakoromanskih govora.

Na ove stare, prvobitne odnose između indigenih stanovnika i Slovena u oblasti Crne Gore upućuju i narodna predanja koja redovno kao najstarije stanovnike ove oblasti označavaju Špane ili Španje, pa i najstarija napuštena groblja, kućišta i gradine zovu „španjskim“ ili „iz španjskog doba“. Kao ostatke ovih Špana predanja iskazuju Mataruge, Kriče, Macure, Mataguže, Bukumire i Malonšiće. Neki su naučnici tragali za narodom Špana, kojima u antičkim izvorima nema traga, a drugi su, polazeći od srednjogrčkom, sekundarnog pridjeva spanos – ćosav, označavali Špane kao ćosave ljude, pa su ih čak dovodili u vezu sa Avarima (Kovačević). Međutim, prema starogrčkom atributu spanios, u prvobitnom značenju „rijedak, rijetko“, suprotno od „gust“, pretpostavio sam da je naziv Spanio-Spani, kao opšti apelativ u početku označavao ilirske starosjedioce golih, karsnih brda kao „golobrđane“. Naravno, ovaj opšti naziv za ilirsko stanovništvo golih brda mogli su dati jedino stanovnici grčkih emporija na obali južnog jadrana. A kako su i predanja o Španjima, po Šobajićevoj ocjeni, svježija u Pješivcima, gdje su češće i starine koje zovu „španjskim“ i gdje se čak i za poneko bratstvo (Šulende) govorilo da potiče od Špana, može se sa prilično osnova pretpostaviti da je značenje grčke riječi Spanioi kasnije pretočeno u staru slovensku riječ Pješivci – Golobrđani.f274 Još je Šobajić f275 uputio na stari slovenski pridjev plješiv – go, ćelav, izveden od praslovenske riječi pleš – calvities, koji označava brojne oronime tipa Plješevica i odgovara „romanskim, fr. Caumont, Chaumont, tal. Monte calvo, kod nas Golo brdo„, kako ističe Petar Skok.f276 I jedna glavica u selu Kupuscima, u Kučima, zove se Pješivac, a u Katunskoj nahiji postoji brdo Pješivac.f277 Zbog svega navedenog mislim da ime Španji, Špani treba shvatiti kao grčko opšte ime za ilirske Golobrđane, čije je značenje kasnije preuzeto i sačuvano u starom slovenskom imenu Pješivci.

Neka narodna predanja iskazuju Lužane kao savremenike Špana, još više kao savremenike Mataruga, Macura, Mataguža, a po nekim predanjima Lužani bi predstavljali sloj starijeg balkanskog stanovništva koji je slijedio poslije Špana. Stoga, i pored slovenskog imena Lužani, koje je prvobitno označavalo stanovnike srednjovjekovne Luške župe (XII v., Lusca jupania), ostaje otvoreno pitanje kakvog je etničkog karaktera bilo ovo stanovništvo. Erdeljanović i Šobajić su bez ikakvog osnova zaključili da su Lužani bili staro srpsko stanovništvo oko donje Zete, koje se namnožilo i raširilo po okolnim planinskim predjelima. Erdeljanović je i kamene gomile, zapuštena stara groblja „od Lužana“ i tragove suhomeđnih kuća proglasio za ostatke srpskog stanovništva. Na isti način on je i topografska imena Mrgani, Kopilje, Kapeš u lužanskom predjelu Crncima, u Piperima, označio kao „čisto srpska“, dok je novija jezička analiza pouzdano utvrdila ilirsko-tračko porijeklo riječi kopil i romansko porijeklo riječi mrgin, mrganj, možda i Kapeš, ali svakako toponima Cipitori u jednom lužanskom selu u Piperima.f278 A sve to otkriva trajniju simbiozu autohtonog balkanskog i starog slovenskog življa, koji je i naslijedio navedene toponime.

Iako je Lužane, kao i Erdeljanović, bez ikakvog osnova u izvorima ili predanjima, označio kao najstarije Srbe „koji su došli onamo sigurno još u vrijeme invazije“, Šobajić je ipak ocijenio da je to „srpsko pleme“ u sebe primilo „dobar deo nesrpskog življa, kojeg je onde zateklo“. A što su kasniji doseljenici (uskoci) prezirali ostatke Lužana, to Šobajić objašnjava rasno-biološkim argumentom, navodeći kako su „došljaci osetili u Lužanima vonj tuđe krvi“.

Dakle, jesu Srbi, ali sa dosta tuđe krvi. Lužani se i sada po tipu razlikuju od drugih plemenika, ističe Šobajić, manje su razvijeni, male oble glave, crnomanjasti, govore potmulo.f279 A po svemu tome može se zaključiti da su Lužani, još u ranom srednjem vijeku, predstavljali balkansko-slovensku mješavinu, etnički i jezički još nedovoljno izjednačenu i formiranu, pa su i zadržali teritorijalno ime po župi u kojoj su prvobitno živjeli. Tragovi starih naselja i toponimi, zatim i spomen u kasnijim izvorima (XIV i XV vijek) starih Mataguža, kao i najnovija iskopavanja u njihovom kraju (selo Gostilj, lokalitet Velje Ledine), koja je vršio Đuro Basler,f280 takođe potvrđuju Jirečekov zaključak da su stanovnici Duklje u ranom srednjem vijeku bili „jako izmiješani sa mnogim ostacima starijeg stanovništva“.f281 Ovo staro balkansko-slovensko stanovništvo vizantijski pisci XI vijeka dosljedno su nazivali opštim imenom Dukljani.

Konstantin Porfirogenit, u 32. glavi svog djela De administrando imperio, među oblastima koje je car Heraklije dao Srbima ne spominje Duklju. A u posljednjoj četvrtini XI vijeka nekoliko vizantijskih pisaca navodi u Duklji samo Hrvate i Dukljane. Polazeći od ovih izvora, Ferdo Šišić smatra kao sasvim prirodno što hrvatsko ime dolazi do izražaja i u Ljetopisu Popa Dukljanina (odnosno u njegovu izvoru), kao domaćega pisca. Ali to znači samo toliko, zaključuje Šišić, da je među Srbima Dukljanima bila izvjesna skupina naroda koja se zvala Hrvati. Međutim, mora se primijetiti da je Šišić, bez ikakvog pozivanja na bilo koji izvor, Dukljane označio kao Srbe, iako je dobro poznato da se i u titulama srpskih vladara dosljedno razlikuje pomorska zemlja od srpske zemlje. Jovan Kovačević ukazuje da su neki vizantijski izvori zamjenjivali Srbe i Hrvate, pa stoga isključuje mogućnost da su Hrvati živjeli u Duklji, iz čega bi slijedilo da su to bili Srbi. Ali, u svemu tome ipak je bitno da vizantijski izvori XI vijeka dosljedno u Duklji razlikuju Hrvate i Dukljane, pa ako bi pod imenom Hrvata trebalo shvatiti Srbe, kako to nastoji Kovačević, i u tom slučaju, po navedenim izvorima, ostaje sasvim jasno da Dukljani nijesu bili Srbi, kao što nijesu ni Hrvati, jer su uvijek zasebno navedeni kao Dukljani. A zatim nije nimalo jasno zašto bi vizantijski izvori baš u Duklji uporno i dosljedno Srbe označavali kao Hrvate čije rano prisustvo u primorskim krajevima Crne Gore potvrđuju i čakavski elementi u albanskom jeziku.

Dukljanin u IX glavi svog Ljetopisa jasno odvaja Srbiju, u slivu rijeka koje se ulijevaju u Dunav, od Primorja čije rijeke teku prema moru. Ljetopis navodi kako su učesnici sabora kralja Svetopeleka govorili „koliko latinskim, toliko i slovenskim jezikom“, a daje i podatak o Slovenima u Duklji, koje povezuje sa imenom Gota, kako su „vizantijski pisci uzeli identifikovati Gete (odnosno per consequens Gote)“, kako to objašnjava Šišić. A pokušaj da se i pod ovim nazivima podrazumijevaju „Srbi“ nema nikakvog osnova, jer su već po Konstantinu Porfirogenitu, i Hrvati i Srbi i Dukljani pripadali „Slavinijama“. A u XI vijeku, u papskim listinama, u donjoitalijanskim hronikama i u izvještajima o drugom krstaškom ratu, vladar dukljanskog primorja naziva se Sclavorum rex.

Još početkom ovog vijeka Erdeljanović je primijetio da kučki Albanci „Srbina“, u stvari Crnogorca zovu Skja, Škja (od Sclavus) „i nikako drukče“. Navodeći zatim neke arhaične slovenske riječi koje su albanski Kuči primili od starog slovenskog stanovništva, Erdeljanović je zaključio da su „preci kučkih Arbanasa morali najpre doći u dodir sa plemenima drukčeg slovenskog govora i drulčijeg imena… A ta su plemena mogla biti od onih Slovena koji su pre Srba prodrli na Balkan pa i u zetske krajeve“. Prema svemu tome, na osnovi podataka koje pružaju istorijski izvori ranog srednjeg vijeka, može se zaključiti da je u Duklji XI i XII vijeka živjela jedna skupina Hrvata, pored osnovne mase Dukljana koji su u to vrijeme predstavljali stariji sloj slovenskog stanovništva, izmiješan sa ostacima više ili manje poromanjenih balkanskih starinaca.

I podaci dubrovačkih i osobito kotorskih izvora daju neke bitne elemente iz kojih se mogu sagledati barem osnovne konture etničkog razvitka crnogorskog naroda u periodu od XIV do XVI vijeka. Imena nekih katuna otkrivaju prvobitnu vlašku komponentu, ali se odmah mora naglasiti da u kotorskim izvorima, kako je primijetio Kovijanić, u navedenom periodu samo četiri katuna mogu se smatrati porijeklom vlaška, sa izmiješanim vlaškim i pretežno slovenskim imenima katunara. Ova izmiješanost vlaških (ilirsko-romanskih), rjeđe albanskih i pretežno slovenskih i poslovenjenih imena katuna i njihovih stanovnika pokazuje kako je tekla etnička formacija ovog stanovništva sa dominantnim procesom slovenske asimilacije. Podaci kotorskih izvora ujedno svjedoče da se u cjelini ovo pretežno stočarsko stanovništvo Crne Gore, kako to pokazuju i brojni toponimi, prvobitno razvilo asimilacijom balkanskih starinaca. Stoga su ovi brđani i zadržali opšte ime Vlasi i u vremenu kada je slovenska asimilacija već bila gotovo sasvim završena. A prema tome je i sasvim razumljivo što u kotorskim izvorima naziv Vlah ima jasno i dosljedno etničko značenje, redovno se piše velikim slovom, kao i Turčin i Sloven (Turco, Schiavo), iako nesumnjivo već označava slovensko stanovništvo. To potvrđuje i činjenica da se u kotorskim izvorima ne spominju ni Srbi ni Hrvati, već uz Turke i jednom Slovene, najčešće se navode Vlasi. A jedan izvor s kraja XIV vijeka pokazuje neposredno da su se oni sami iskazivali kao Vlasi (Nos… Vlaci), iako već pretežno sa slovenskim ili poslovenjenim imenima.

Paralelnu pojavu zapazio je i Alberto Fortis u sjevernoj Dalmaciji. Još krajem XVIII vijeka Fortis ne spominje u dalmatinskoj Zagori ni Hrvate ni Srbe, već samo Vlahe, istočne ili zapadne crkve. Međutim, Fortis ujedno naglašava da oni sami sebe zovu Vlasima, iako ih on, kao i Lovrić, bez imalo kolebanja smatra Slovenima. Fortis nam je ostavio još jedno dragocjeno obavještenje u kojem kaže da su ovim Vlasima (Zagorcima) naziv Morlaci dali gradski stanovnici Dalmacije. A iz svega toga vidi se da ni kotorski pisari nijesu imali drugog razloga da ove stanovnike Crne Gore bilježe kao Vlahe, izvan toga što su ovi brđani sami sebe tako zvali. Osim toga, moramo imati u vidu da je u dokumentima, koji sadrže poslovne ugovore, prije svega bilo potrebno utvrditi identitet ugovornika, što znači da su nazivom Vlah, pisanim velikim slovom, ugovornici etnički i zatim lokalno određivani. Zbog svega toga sasvim je pogrešno mehaničko, nedijalektičko odvajanje etničkog i staleškog značenja naziva Vlah, Vlasi u srednjovjekovnim izvorima, jer se očito radilo o primarno stočarskom stanovništvu koje se i etnički razvilo u simbiozi sa balkanskim starincima.

Da je poslovenjivanje starijeg balkanskog življa u Crnoj Gori, u toku XV vijeka, uglavnom ili barem u većoj mjeri bilo već završeno, pokazuju i turski izvori toga vremena koji navode niz vlaških starješina sa slovenskim imenima. Stoga, i kada se govori o naseljavanju hercegovačkih Vlaha u nekim crnogorskim predjelima, mora se naglasiti da je ovo stočarsko stanovništvo u XV i XVI vijeku već bilo poslovenjeno. Samo rijetka imena, kao Lavenda, ili slovenska imena sa vlaškom formacijom tipa Radul, Milun, ukazuju na trag romanskih Vlaha. Kako je primijetio Nedim Filipović, nahije Zeta ili Bjelopavlići, Donja Morača, Gornja Morača, Nikšići, znatno su manje od mnogih hercegovačkih nahija, što takođe pokazuje da se crnogorska plemena nijesu razvila iz feudalnih nahija. Turski izvori, koji sadrže imena naselja u Hotitima, Kučima, Piperima, takođe pokazuju da je ovo stanovništvo već krajem XV vijeka znatnim dijelom poslovenjeno. Ali, pored slovenskih, nekad i veoma starih imena naselja, javljaju se i starobalkanska, osobito albanska imena naselja, što ukazuje i na znatnije miješanje slovenskog i albanskog življa u Crnoj Gori krajem XV vijeka. U turskom popisu iz 1570. godine, u Piperima se spominju uglavnom ista naselja koja su i ranije navedena, a koja je i Erdeljanović zabilježio prilikom svojih ispitivanja. A kako je dalje utvrdio Branislav Đurđev, i u Kučima su navedena ista sela kao i u popisu iz 1497. godine, gdje su većinom označena kao katuni. U popisu iz 1570. godine navedena su imena sela u Bjelopavlićima, od kojih su mnoga i sada poznata. Stoga, ovi podaci pretežno dovode u sumnju tezu o nekom jačem doseljavanju sa strane u oblast crnogorskih plemena u toku XVI vijeka, koje je navodno iz temelja izmijenilo etnički sastav stanovništva Crne Gore.

O veoma starom kontinuitetu stanovništva govore i arhaična predanja o petorici braće, legendarnim osnovačima nekih crnogorskih i albanskih plemena, u kojima su očuvani dosljedni tragovi minorata i ugzorilokalnog braka. Predanja se slažu u tome da su braća bila doseljenici koji su se priženili u starinačkim bratstvima, a svako pleme smatra da je njegov osnivač bio najmlađi brat. Ova predanja u cjelini odražavaju veoma stare rodovske odnose i strukture, čiji se tragovi mogu pratiti od Sibira i Burme do zapadne Evrope, gdje se javljaju u germanskim i keltskim institucijama. Veoma izraziti tragovi ovakvih rodovskih odnosa zatečeni su i kod Slovena, a kako vidimo, dosljedno su izraženi u crnogorskim i albanskim predanjima, što bi, zajedno sa nekim drugim elementima, upućivalo na staru balkansku tradiciju.

U crnogorskim plemenima Erdeljanović je zatekao brojne primjere dualne (komplementarne) egzogamije među crnogorskim i zatim crnogorsko-albanskim bratstvima, a isto tako i veoma jasne tragove dualne strukture u mnogim crnogorskim plemenima (Gornji i Donji Pješivci, Gornji i Donji Bratonožići, Gornji i Donji Vasojevići, Gornji i Donji Ceklin, itd.). Pored bratstava koja vode porijeklo od jednog pretka ili grananjem od jedne porodice, Erdeljanović je u Crnoj Gori zatekao i mnoga složena bratstva koja su se razvila spajanjem starijeg i doseljenog crnogorskog stanovništva koje je primalo ime i slavu starijeg bratstva. Iz toga se vidi da su, barem u početku, prevladavale izvjesne forme ugzorilokalnog braka (u kući ili samo u ženinom selu), a zajedno s tim i materinska filijacija, osobito avunkulat, što je, i pored osnivanja novih bratstava sa očinskom linijom srodstva, ipak ubrzalo asimilaciju doseljenika. U cjelini, crnogorska rodovsko-plemenska organizacija, i po vremenu kada se razvija i po nekim bitnim crtama i oblicima, razlikuje se od poznatih rodovskih struktura i rodovske tradicije drugih slovenskih naroda. S druge strane, u nekim bitnim elementima i specifičnim oblicima i nazivima veoma je bliska rodovskim strukturama i rodovskoj terminologiji balkanskih starinaca. Izmiješanost romanskih i slovenskih mjesnih naziva u predjelima oko Zete i Morače, kako je sam Erdeljanović zaključio, neosporno svjedoči da je romanski i slovenski živalj vrlo rano živio u neposrednom susjedstvu, što je moralo „dosta rano dovesti do njihova zbližavanja i mešanja“. On je pretpostavio na osnovi složenih romansko-slovenskih imena i mogućnu dvojezičnost u ranijem periodu, kako su i po drugim tragovima ocijenili i neki lingvisti (P. Ivić). A sve to pokazuje da su starija plemena u oblasti Crne Gore, iz vremena prije osnivanja srednjovjekovne srpske države, mogla biti samo manja, generički složena plemena, zapravo bratstva, koja su u početku predstavljala spoj balkanskog i starog slovenskog stanovništva. Kako je u nauci utvrđeno, još od Račkog i Klajića, sličan se proces odvijao i u predjelima gdje će se kasnije razviti hrvatska srednjovjekovna država. Stoga se ne može govoriti o „srpskim plemenima“ Crne Gore u vremenu do osnivanja države Nemanjića, kako je to uradio Erdeljanović, već jedino o balkansko-slovenskim plemenskim i etničkim strukturama.

U vrijeme turskih osvajanja, kako je zaključio Erdeljanović, došlo je do novog formiranja crnogorskih plemena doseljavanjem stanovništva iz „ostalih srpskih zemalja“. Doseljenička su bratstva, kaže dalje Erdeljanović, pokazivala „uvek veću energiju nego stara“, pa su stoga i uspjela da istisnu mnoge stare rodove i porodice, i da se na njihovom zemljištu nasele. Međutim, sam je Erdeljanović primijetio da među susjednim plemenima „nema jačih dijalekatskih razlika“, iako svako pleme ima „ipak manje posebne, većinom fonetske i leksičke odlike, koje su naročito u središnjim delovima plemena jače izražene“. Stoga se mora postaviti jedno pitanje: Kako se može objasniti da se, pored tih brojnih i tako energičnih doseljenika „iz ostalih srpskih zemalja“, očuvao zetski dijalekat, i zatim, kako su se njegove dijalekatske odlike najbolje očuvale u „središnjim delovima plemena“, kada su „nova i jaka doseljenička bratstva zahvatala sva naselja po središtu plemenske oblasti“? I najzad, zašto ta nova i jaka doseljenička bratstva „obično usvajaju starog plemenskog sveca za svoje krsno ime“?

Kako se vidi iz brojnih predanja, koja navode Erdeljanović i drugi ispitivači, mnogobrojna nova bratstva prvobitno su nastala od doseljenika koji su ulazili u ženino bratstvo i primali njegovu slavu. Zapravo, bratstva su se razvijala od sinova i unuka ovih prvih doseljenika i žena iz starinačkih bratstava. Sinovi i unuci doseljenika već su govorili materinskim dijalektom, pa su se na taj način održavali govori zetskog dijalekta, osobito u središnjim dijelovima plemena, gdje je, po Erdeljanoviću, i doseljavanje bilo najjače. Detaljna ispitivanja u crnogorskim plemenima pokazala su da se i etnički razvitak ovih plemena, kao i njihova društvena struktura, odvijao pod jakim uticajem starinačkog crnogorskog stanovništva, koje je kulturno i jezički asimilovalo doseljenike. A ova je asimilacija bila veoma olakšana i ubrzana i time što je ogromna većina doseljenika poticala iz susjednih crnogorskih plemena. Lingvista Radosav Bošković je utvrdio da se jezičke izoglose podudaraju sa plemenskom granicom, i zatim, da podjela u nahije i bratstva nije znatnije uticala na obrazovanje govora. Proces etničkog izjednačavanja pod uticajem starinaca u svakom plemenu potvrđuju i rijetke „jače dijalekatske razlike unutar plemena“, dok se unutar nahije sreću i znatnije dijalekatske razlike. Ovim se proces asimilacije doseljenika unutar svakog plemena, iz čega se ujedno vidi koliko je neosnovana teza da su u Crnoj Gori nahije prerasle u plemena, kao i tvrdnja da je u drugoj polovini XV vijeka „jedan talas katunske organizacije preplavio dotadašnju seosku organizaciju“, koji bi ujedno značio i navodni priliv „svježijeg vlaškog etničkog elementa“, u oblast crnogorskih plemena.

Veoma živi etnički odnosi sa Albancima još nijesu dovoljno ni sistematski proučeni. Ali, kako je još Jireček primijetio, padaju uoči albanska mjesna imena u unutrašnjosti Crne Gore gdje se ne govori albanski, na primjer Šindđon u Crnojevića Rijeci, Progonovići i Goljemade (gulae magnae), već od 1444. godine, u Lješanskoj nahiji.f282 Među Vlasima albanska imena javljaju se kao u srpskim, tako i u primorskim izvorima.f283 I u turskim izvorima XV vijeka zabilježena su imena katuna ili drugih sela, kao što su Bankeći, Koći, u Kučima ili Stačalići, Bušati, Rogame u Piperima, koja je i Erdeljanović zatekao. Albanske uticaje u crnogorskoj stočarskoj i rodovskoj terminologiji detaljno je obradio Ivan Popović koji zaključuje da se radilo o simbiozi etničkog i jezičkog karaktera. Po njegovoj ocjeni, albanski je uticaj osobito pojačan poslije pada naših srednjovjekovnih država, u vrijeme rodovsko-plemenskog života kada je albanski jezik izvršio znatan uticaj na značenje nekih naših riječi i na formiranje odgovarajućih izraza, stočarskih i rodovskih.f284 Posredovanjem albanskog jezika u crnogorske govore i uopšte u naše balkanske dijalekte ušli su i neki stariji termini tračko-ilirskog pa i mediteranskog porijekla, kao što su vatra, katun, čuka, balega.f285 Međutim, gledano u cjelini, i po narodnim predanjima, u nekim crnogorskim plemenima izvršena je slovenska asimilacija manjih albanskih skupina, pri čemu su značajnu ulogu imali ugzorilokalni brak i dualna (komplementarna) egzogamija između pojedinih crnogorskih i albanskih bratstava i porodica.

Na kraju možemo zaključiti da u etnogenezi crnogorskog naroda osnovni sloj predstavlja staro slovensko stanovništvo, još iz vremena doseljavanja, koje vizantijski izvori XI vijeka nazivaju Dukljanima. Ovo slovensko stanovništvo postepeno je izvršilo asimilaciju balkanskih starinaca, pretežno dalmatsko-romanskog govora, kako pokazuju mnogi naslijeđeni toponimi i neke usvojene romanske riječi. Sudeći po jezičkoj građi, u manjoj mjeri asimilovani su i neki dijelovi albanskih starinaca. U vrijeme turskih osvajanja i opadanja naših balkanskih feudalnih država, dolazi do oživljavanja rodovsko plemenskih formacija i njihovih ustanova u Crnoj Gori i u susjednim dijelovima Hercegovine i Albanije. U Crnoj Gori i Brdima, iz različitih uzroka, a najviše iz ekonomskih razloga ili zbog krvne osvete, mnogi pojedinci, pa i cijele porodice, prisiljeni su da traže utočište u novoj sredini. Ali moramo imati u vidu da je, izuzev nasilnog doseljavanja cijelih bratstava, pojedinačno i mirno doseljavanje bilo strogo regulisano rodovskim odnosima i običajima, tako da su najčešće ovi doseljenici, putem ugzorilokalnog braka, ulazili u ženino bratstvo. Po opštem pravilu, doseljenici su primali slavu starinačkog bratstva, a ujedno su oni i njihovi potomci sticali ekonomska prava u bratstvu i njegovom komunu. Potomstvo ovih doseljenika i starinaca obrazovalo je nova bratstva, sa očinskom linijom srodstva, koja su ne rijetko potiskivala ostatke starinačkih bratstava. Međutim, u procesima etničkog razvitka ovog stanovništva od bitnog je značaja da je ogromna većina doseljenika poticala obično iz susjednih crnogorskih plemena, što je znatno olakšavalo asimilaciju stanovništva u svakom plemenu, a ujedno je uticalo i na izvjesno izjednačavanje cjelokupnog stanovništva Crne Gore. Kako se većinom radilo o lokalnim seobama, to znači da su doseljenici pretežno bili crnogorskog porijekla. Njihovu asimilaciju izvršio je starinački sloj crnogorskog stanovništva u svakom plemenu, što je najreljefnije izraženo u narodnom govoru svakog plemena. Stoga, etnička osnova i etnički karakter stanovništva Crne Gore ni u turskom periodu nijesu znatnije izmijenjeni. Ono je ostalo etnički crnogorsko, što je veoma vidno izraženo u opštim osobinama zetskih govora i u nekim specifičnim narodnim običajima. I kao što crnogorska kulturna tradicija ima značajnih paralela sa kavkaskim kulturama, tako je i crnogorski antropološki lik, po nekim crtama, blizak kavkaskom tipu.f286 Osim toga, u nauci je već konstatovano da većina Crnogoraca predstavlja mješavinu dinarskog i praistorijskog Borreby tipa, krupnog tijela, krupne glave i širokog lica.f287 A sve to ukazuje na duboke etničke i kulturne korjene crnogorskog naroda, koji svojim antropološkim likom, jezikom, svojim ustanovama, svojom tradicionalnom kulturom predstavlja posebnu balkansko-slovensku etničku sintezu.

Na daleke etničke veze sa prastarim balkanskim stanovništvom crnogorske teritorije neposredno ukazuju kompleksne podudarnosti u životu i kulturi Crnogoraca i nekih kavkaskih naroda. Poneke podudarnosti javljaju se i u materijalnoj kulturi (u nekim dijelovima nošnje, u nekim elementima oraćih sprava, u stočarskoj tradiciji), i u narodnoj umjetnosti (crnogorsko oro i lezgijska igra lekuri). Ali, najdosljednije podudarnosti mogu se pratiti u rodovsko-zadržnoj organizaciji i u narodnim običajima.f288

Kavkaska rodovska zajednica, koja se u starijoj ruskoj literaturi naziva rod ili familija, po svojoj strukturi i po svom razvitku tačno odgovara crnogorskom bratstvu. Njeno jedinstvo izraženo je u zajedničkom imenu, u predanju o zajedničkim precima, u zajedničkoj teritoriji čiji su neki djelovi predstavljali kolektivnu bratstvenu svojinu, kao i crnogorski bratstveni komun. Po svom osnovnom uređenju, starija kavkaska i jermenska zadruga istovjetna je sa crnogorskom zadrugom, kako se može pratiti u pitanjima svojine, podjele rada, potrošnje, upravljanja zadrugom, u diobi zadruge i u nasljednim pravima njenih članova.f289

Osobite podudarnosti izražene su u cijelom kompleksu svadbenih običaja. Kao i po crnogorskim običajima, tako je i kod nekih kavkaskih naroda (Abhasci, Osetini) glavna uloga u svatovima pripadala momkovim i nevjestinim ujacima.f290 Kao i po zetskim običajima, u kavkaskog plemena Anda postojali su posebni momkovi i posebni nevjestini svatovi koji su prilikom susreta, kao i u nekim krajevima Crne Gore, izvodili fiktivnu bitku.f291 Na isti način kao što je to bio običaj u nekim crnogorskim plemenima, tako je i kod Osetina isprošena djevojka morala izbjegavati susrete sa mladoženjinim srodnicima.f292 I osobiti kavkaski običaj da prilikom svadbe mladu provode kod nekog momkovog srodnika, gdje boravi u zasebnoj sobi, odgovara crnogorskom običaju da se za nevjestu i djevere spremi posebna zajednička soba, a gdje nije bilo takve odaje, za nevjestu i djevera ogradio bi se makar „jedan ugao, koji je zavješen prostiračima“. U nas je običaj bio utoliko bolje očuvan što je nevjesta, makar i simbolično, morala u toj odaji ili pregradi noćiti sa djeverom ili rjeđe sa momkovim ujakom (Paštrovići).f293 Kod kavkaskih naroda bio je čest običaj da se svadba obavi dugo vremena poslije vjeridbe.f294 I u Crnoj Gori, po starijem običaju, rok za svadbu odgađao se od jedne pa do više godina poslije vjeridbe (Kuči, Vasojevići, Zeta i Lješkopolje).f295 U kavkaskih Osetina izvjesno vrijeme poslije vjenčanja žena se vraćala u svoj rod, gdje je ostajala jednu do dvije godine.f296 U Crnoj Gori nevjesta je tom prilikom ostajala u svom rodu 10-15 dana, a ponegdje i dva do četiri mjeseca. Zanimljivo je i to da se nevjesta vraćala muževljevom domu u pratnji svojih djevera.f297

Kao što je bio običaj u Crnoj Gori, tako se i na Kavkazu čečenski supruzi, pred drugima, nikada nijesu nazivali po imenu, a vjerenici pred drugima nijesu smjeli ni razgovarati.f298 Tako i u Crnoj Gori mladi čovjek i njegova žena,kako ističe Vuk Karadžić, nijesu smjeli razgovarati u prisustvu drugih.f299 U Kuča i drugdje i muž u njegova mlada nijesu smjeli javno razgovarati i po sedam godina, a nazivati se pred drugima po imenu nijesu smjeli ni u starijim godinama.f300 Kod Jermena, prilikom svadbe, kum je iznad glava mladenaca držao isukan mač i nož, dok su mladenci ispijali vino iz zajedničke čaše.f301 Ovaj nas običaj podsjeća na običaj „dobre molitve“ u Paštrovićima.f302 Kod Jermena momkovi su svatovi davali nevjestinoj majci naknadu kao „cijenu za grudi“, kao što su u istoj prilici, u Vasojevićima i Kučima majci nevjestinoj davali „majčin groš“.f303

Zanimljive i tipične podudarnosti sa kavkaskom tradicijom mogu se naći i u nekim pogrebnim ili podušnim običajima. Običaj naricanja nad pokojnikovim haljinama, tako izrazit u Crnoj Gori, poznat je i kod kavkaskih Kartvela i Abhazaca gdje su odijelo postavljeno za naricanje nazivali i posebnim imenom – anšjan.f304 U Crnoj Gori su tom prilikom mrtvacu i perčin odsijecali i prišivali ga za njegovu kapu.f305 I u kultu predaka takođe se javljaju po svojoj suštini podudarne predstave i slični običaji. U osetinskoj zadruzi molili su duha zaštitnika da im podari rodnu godinu, kao što se to radilo i po nekim crnogorskim slavskim običajima. Kod Karačajaca bile su sačuvane predstave o kućnom pokrovitelju – „kućnom domaćinu“, naravno, mitskom, ili o „knjeginji“ kuće u čijem je liku sadržan ostatak kulta ženskih predaka, još iz matrijarhalnog roda.f306

Izuzetne podudarnosti mogu se pratiti i u nekim božićnim, odnosno novogodišnjim običajima, gdje u prvom redu spada osobiti crnogorski običaj individualnih badnjaka. Kod Gruzina o Novoj Godini, svaki muški član kuće dolazi spolja noseći granu kojom će podjariti vatru, pa kad iskre polete, zaželi toliko krava, ovaca, pšenice. Kod Inguša je na isti način, poslije domaćina, svaki muškarac iz kuće nalagao svoju granu, a dvije su ostavljali za polaznika.f307 U Staroj Crnoj Gori i nekim mjestima Boke, kao i na Kavkazu, bio je običaj da se „redovno seče onoliko badnjaka koliko je muških u kući, pa i više“. Na isti način kao i kod nekih kavkaskih naroda, u Staroj Crnoj Gori i Boki polaženik „ne samo da stiče k vatri zaostale pridavke od badnjaka, nego i sam unosi u kuću jedan badnjak, badnjačića koji ga čeka pred kućom, i njime džara po vatri da poleti što više varnica i tom prilikom izgovara želju da bude toliko ovaca, koza, sreće i blagoslova itd., koliko je varnica“.f308 U Kučima, kad polože badnjak, dodaju još „po nekoliko badnjačića i cjepanica, jer po običaju valja svaki muškarac u kući da bar po jedan badnjak imade“.f309 Međutim, u Kučima je zabilježen još arhaičniji običaj ženskih individualnih badnjaka. O Novoj godini koja se „ovamo zove Mali Božić ili Ženski Božić, nabere se po toliko badnjačića, zvanih badnjarice, koliko je ženskih u kući, te se uveče meću na oganj, a za večeru se zgotovi kaša s raznim sjemjenjem“.f310 I obavezno spremanje kaše sa raznim sjemenjem, zapravo panspermije, u ovom ženskom obredu takođe ukazuje na prvobitno i veoma daleko porijeklo običaja iz agrarno-matrijarhalne kulture sa ženskom motičkom zemljoradnjom. A to bi potvrđivao i običaj da na Badnje veče u Kučima domaćica „kvocajući kao kvočka pred ostalim ukućanima učini po koji obrt oko ognja, radi napretka u familiji“.f311 Kako je zabilježio Vuk Karadžić, u Crnoj Gori je na Badnje veče domaćica obredno prosipala slamu.f312

Mošinski ističe izvanrednu podudarnost jednog osetinskog mita sa crnogorskom tradicijom. Po osetinskom mitu, jednom godišnje duše mjesnih vrača i čarobnjaka jašu prema granici Kabardije i vode teški boj sa duhovima i božanstvima Kabardinaca. Po crnogorskom mitu, koji je zabilježio Rovinski, velika vojska duhova predaka započinje boj sa sličnom vojskom iz prekomorskih zemalja, da bi svojoj domovini obezbijedila plodnost i obilje.f313

Sve navedene i tako tipične kavkasko-crnogorske podudarnosti nesumnjivo otkrivaju staru balkansku tradiciju i ujedno ukazuju na primarne balkansko-slovenske etničke i kulturne veze. Razmatrajući etničke odnose između Ilira i prvih slovenskih doseljenika, arheolog Alojz Benac opravdano zaključuje da je, bez ikakve sumnje, među njima moralo doći do izvjesnog miješanja, jer nije slučajno pokopavanje slovenskih mrtvaca u ilirske tumule i nastanjivanje ilirskih gradina.f314 U oblasti crnogorskih plemena Erdeljanović je utvrdio izvjestan kontinuitet sahranjivanja i ukazao da se na više mjesta „jasno vidi neki bliži odnos“ između ovih tumula i starih grobalja i crkvina.f315 Pri tome moramo imati u vidu da su se ovi rani procesi etničkog saživljavanja nužno morali odvijati u rodovskim odnosima, pa su se u rodovsko groblje (tumul) sahranjivali i udajom ili ženidbom (domazeti) adoptirani članovi roda. Erdeljanović je u crnogorskim plemenima utvrdio da se zajedničko sahranjivanje po rodovima još svuda drži (svaki rod ima po jedan kraj ili dio groblja) i da je sahranjivanje po bratstvima „u ranije vreme bio opšti običaj“.f316

Ovi procesi etničkog miješanja i asimilacije starijeg stanovništva balkanskog i slovenskog stanovništva ostavili su vidnog traga u jeziku balkanskih Slovena. Lingvisti su davno utvrdili preindoevropski etnički i jezički supstrat, koji se nekada protezao od Kavkaza do Balkana i Pirineja, i koji je ostavio znatnih tragova u balkanskoj toponimiji, zatim u tračkom, ilirskom i albanskom jeziku.f317 Od manje više poromanjenog tračko-ilirskog stanovništva neke specifične jezičke osobine primili su i jezici balkanskih Slovena. Tako se u timočko-šopskom govoru i u makedonskom jeziku, kao opšta osobina njihova, ističu postpozitivni član, gubitak infinitiva i nekih padeža, a ova posljednja pojava djelimično se javlja i u zetskim govorima.f318

Značajne uticaje supstrata Dalibor Brozović je utvrdio u razvitku svih središnjih hrvatsko-srpskih dijalekata. Kako ističe Brozović, „omjer slavenskih i neslavenskih crta u gramatičkom sustavu središnjih hrvatsko-srpskih dijalekata sasvim je netipičan u slavenskom svijetu: neslavenski je udio veoma visok, gotovo sav je vrlo star, izuzetno je dobro apsorbiran i harmonično je raspoređen na sve dijelove strukture“. Brozović je dalje konstatovao isto tako značajnu činjenicu da „neslavenski karakter primaju one sfere jezične strukture u kojima je slavenski tip osobito specifičan“, što jasno ukazuje da se radi o uticaju preslovenskog supstrata.f319 A za proučavanje ovih prvobitnih etničkih odnosa prvorazredni značaj ima i činjenica da se sa ovakvim rasporedom i sa ovakvom strukturom neslovenskih jezičkih osobina u središnjim govorima, podudara raspored cijelih sistema svadbenih običaja koji svojim oblikom i svojom suštinom, na isti način kao i jezičke crte, odstupaju od slovenskog tipa. I na isti način kako je to Brozović utvrdio za „neslavenski udio“ u središnjim hrvatsko-srpskim dijalektima, može se reći da su i balkanski, preslovenski elementi u svadbenim običajima, osobito u kontinentalnoj dinarskoj oblasti, ne samo veoma brojni i veoma stari, već i sasvim harmonično utkani u sisteme svadbenih običaja ove oblasti. A od presudnog je značaja da ovi svadbeni običaji u cjelini, i osobito oni koji se javljaju kao relikti, veoma dosljedno odražavaju rodovske odnose i strukture u kojima se i vršila slovenska asimilacija starijeg balkanskog stanovništva.f320

Tim putem, još u ranom srednjem vijeku, obrazovana je etnička osnova crnogorskog naroda južnoslovenske grane, sa njegovim starim slovenskim i preslovenskim naslijeđem, koje se razvilo u procesima etničkog prožimanja. Stoga je sasvim neumjesno i nedijalektički postavljeno pitanje, i na nekim naučnimm skupovima, da li su Crnogorci Sloveni ili nešto drugo, kao što bi nenaučno bilo i pitanje da li su, na primjer, Francuzi Romani ili Gali, odnosno da li su Rusi Sloveni ili Skiti koji su imali znatnog udjela u etničkoj osnovi ruskog naroda. Crnogorski narod je slovenski narod, koji se razvio putem prožimanja sa balkanskim starincima u procesima slovenske asimilacije. U sličnim procesima formirani su svi savremeni narodi Evrope,f321 i osobito slovenski balkanski narodi.f322