Šta kažu istorijski izvori

Prije svega može se primijetiti da najstariji izvori ne sadrže takve podatke iz kojih bi se mogli sagledati objektivni kriteriji za određivanje etničkog karaktera i etničke pripadnosti pojedinih grupa stanovništva ili cijelih naroda, jer oni obično navode samo gola etnička imena. A ovo je i dalo mogućnost za različita, pa i sasvim subjektivistička tumačenja pojedinih podataka. Priliku za razna nagađanja pružili su već podaci prvog izvora De administrando imperio (O upravljanju državom) Konstantina Porfirogenita (X vijek), gdje se u glavi 32, među oblastima koje je Heraklije dao Srbima ne spominje Duklja. Neki naučnici iz toga zaključuju da Porfirogenit nije raspolagao nikakvom tradicijom da je Duklja bila srpska oblast.f7 Poslije više od sto godina, u posljednjoj četvrtini XI vijeka, vizantijski pisac Jovan Skilica piše kako su vođe bugarskog ustanka pozvale u pomoć „Mihajla tadašnjeg vladara spomenutih Hrvata, koji je stolovao u Kotoru i Papratni i imao mnogo zemlje pod sobom“. Ovaj im je poslao svoga sina Bodina zajedno sa savjetnikom Petrilom, ali kako je ustanak na kraju bio ugušen, Vizantinci zarobiše Bodina zajedno sa „onim koji bijaše kod Hrvata prvi do Petrila“.f8 Iz toga što Skilica ujedno navodi kako „narod Srba, koje takođe zovu i Hrvatima, iziđe da pokori Bugare“ – neki su naučnici zaključili da je Skilici naziv Hrvati u stvari sinonim za Srbe.f9 Ne prihvatajući ovo objašnjenje, Ljudmil Hauptman pretpostavlja da su „u Mihajlovoj državi dvjema historijskim pokrajinama odgovarala i dva vodeća plemena, t.j. u Raškoj Srbi, a u Duklji Hrvati“. Svoju pretpostavku Hauptman zasniva i na kazivanju Nikifora Brijenija, zeta i saradnika Aleksija Komnena, sina vojskovođe koji je prodro u Mihajlovu Duklju. Brijenije, naime saopštava:

I „Hrvati i Dukljani, opet odmetnuvši se (1073. god.), pustošahu čitav Ilirik“ (Drački temat, po Šišiću).

II „Kad Hrvati i Dukljani pustošahu Ilirik“, Brijenijev otac skupi vojsku po naređenju cara Mihajla VII, te je povede „na Dukljane i Hrvate“.

Hauptman, koji izvorno navodi ova vizantijska saopštenja iz XI vijeka, pretpostavlja da se radi o pleonazmu i smatra da Brijenije „označuje iste ljude jedanput geografski, drugi put plemenski, ili drugim riječima, da su Dukljani zapravo Hrvati„.f10

Odbacujući, sasvim opravdano, ovakvo Hauptmanovo tumačenje navedenih izvora, Relja Novaković primjećuje da je to „zaista krupno i složeno pitanje, pa je teško reći da li je Hauptman ovde u pravu ili ne, ali je svakako neprihvatljivo njegovo tumačenje kazivanja Nikifora Brijenija…“f11 Pozivajući se na iste vizantijske izvore i Ferdo Šišić ocjenjuje kao sasvim prirodno što hrvatsko ime „dolazi do izražaja i u Ljetopisu Popa Dukljanina (odnosno u njegovu izvoru), kao domaćega pisca. I upravo činjenica, što je u Gornjoj Dalmaciji (barem u XI i XII veku) bilo ljudi hrvatskog imena, objašnjava izričaj Crvena Hrvatska (Croatia Rubea)“. Ali, to ne znači, kako dalje zaključuje Šišić, da je Crvena Hrvatska bila „sastavna čest države hrvatske, pa čak ni to da se ovde radi o etničkim Hrvatima u onom smislu kao u Hrvatskoj, gde je to ime bilo ne samo nacionalno nego i političko (državno). To znači samo toliko da je među Srbima Dukljanima bila izvjesna skupina naroda, koja se zvala Hrvati…“f12 Petar Skok naziv predjela Crmnica – Crvnica, upravo „crvena zemlja“, objašnjava kao „crnogorski kraj koji se lat. zove Croatia rubea u Dukljaninovoj Kronici“.f13

Ako, međutim, prihvatimo navedeno Šišićevo objašnjenje kao mogućno i vjerovatno, ipak se mora primijetiti da je Šišić, bez ikakvog oslonca u vizantijskim izvorima X i XI vijeka, Dukljane toga vremena označio kao Srbe. Pa i u kasnijim titulama srpskih vladara dosljedno se razlikuje pomorska zemlja od srpske zemlje (Raške), a u vrijeme Stefana Prvovjenčanog i njegovog sina Stefana Radoslava, kralj se iskazivao kao vladar cijele Srbije i Duklje.f14

Izričite podatke da su Duklju naselili Srbi Konstantin Porfirogenit ne donosi, konstatuje i Jovan Kovačević, koji uzima u obzir  tu mogućnost da je Porfirogenit, u nastojanju da izbjegne ponavljanje, „ovu konstataciju za Duklju ispustio, ali bi to bilo domišljanje koje ne prelazi vrijednost pretpostavke“, kako uviđa i sam Kovačević.f15 On dalje navodi kazivanje Skilice Kedrina (1073. god.) da je „narod Srbi, koji takođe zovu i Hrvatima“, pokorio Bugarsku, čime pokazuje da ne razlikuje Srbe od Hrvata. Skiličin podatak da su Vizantinci „uhvatili onog koji je kod Hrvata poslije Petrila po redu“ u vezi je sa izjednačavanjem Srba i Hrvata, te se ne može tumačiti kao da je Petrilo bio vođa nastanjenih Hrvata u Duklji, zaključuje Kovačević. I Skiličin glosator, episkop devolski Mihajlo (oko 1118. god.), kako dalje navodi Kovačević, držeći se djela Skilice – Kedrina koje komentariše, – izjednačava Srbe i Hrvate na taj način to navodi da je kralj Mihajlo, „Tadašnji vladar ovih koji su se zvali Hrvati“, stolovao u Kotoru i u Papratni.f16

Po tome što su neki vizantijski izvori izjednačavali Srbe i Hrvate, Kovačević isključuje mogućnost da su Hrvati živjeli u Duklji, iz čega bi zatim implicite slijedilo da su to bili Srbi, u vizantijskim izvorima označeni kao Hrvati. Ali, u svemu tome ipak je bitno da ovi izvori dosljedno u Duklji razlikuju Hrvate i Dukljane, pa ako bi pod Hrvatima trebalo podrazumijevati Srbe, kako to nastoji Kovačević, i u tom slučaju ispada sasvim jasno da Dukljani nisu Srbi, kao što po izvorima nijesu bili ni Hrvati. A zatim, nije nimalo jasno zašto bi vizantijski izvori uporno i dosljedno Srbe u Duklji označavali kao Hrvate, pa stoga ostaje jedino prihvatljivo navedeno Šišićevo objašnjenje. Međutim, u kazivanju Nićifora Brijenija (1073. god.) da su se „Hrvati i Dukljani odmetnuli i pustošili čitav Ilirik“, Kovačević nalazi Hrvate (ne Srbe), s tim što se, po njegovom mišljenju, jedino može razumjeti da su Hrvati pod kraljem Petrom Krešimirom učestvovali u ovim borbama, a ne da su pomenuti Hrvati stanovali u Duklji.f17 U stvari, navedeni izvor ničim ne ukazuje na Hrvate pod Petrom Krešimirom ni na njegovo vojevanje, već ponovo i dosljedno navodi zajedno Hrvate i Dukljane, koji su, kako misli Šišić, pustošili Drački temat.f18

Kako dalje navodi Kovačević, treći vizantijski izvor Istorija Nikite Honijata (umro poslije 1210), opisujući Nemanjina osvajanja, kaže: „… poče osvajati Hrvatsku i sebi prisvajati vlast nad Kotorom“. Isto mjesto, kaže Kovačević, ima i hroničar XIII – XIV vijeka Teodor Skutariota, pa iz bilješke oba pisca, ističe Kovačević, treba razumjeti ono što kažu – da je Nemanja počeo da osvaja Hrvatsku i da sebi osigurava vlast nad Kotorom, a ne da je Kotor u Hrvatskoj, tj. da se Duklja nazivala Hrvatskom.f19 Svi navedeni podaci iz vizantijskih izvora, od Skilice do Honijata, kako na kraju zaključuje Kovačević, nemaju izričite podatke o Crvenoj Hrvatskoj kao Barski rodoslov. Nasuprot tome, Teodosije, kada govori o Stevanu Prvovjenčanom, izričito kaže da on „vladaše svim srpskim zemljama koje se zovu: Dioklitija, Dalmacija, Travunija, približujući se na istoku Iliriji, a na zapadu pripadajući rimskoj oblasti“.f20 Međutim, treba naglastiti da navedena formulacija ukazuje na političku vlast, a ne otkriva etničke strukture. Osim toga, ona se odnosi na kasniji period, jer je Stevan Prvovjenčani vladao od 1196. do 1228. godine. Pa i u njegovo vrijeme kralj je označavan kao vladar cijele Srbije i Duklje, koju izvori stalno navode kao zasebnu oblast.f21

Treći vizantijski pisac Nikola Akominat (1150-1210), kako piše Šišić, govoreći o Stefanu Nemanji i njegovu djelovanju između 1160. i 1173. god., kaže za nj: „Ne znajući pravu meru, poče osvajati Hrvatsku i sebi prisvajati vlast nad Kotorom“. Kako izvor direktno povezuje Hrvatsku sa gradom Kotorom, Šišić zaključuje da sva tri odlična i obrazovana vizantijska pisca poznaju hrvatsko ime u Gornjoj Dalmaciji, „verovatno baš u Duklji“. A i sam Kovačević, doduše samo u napomeni, takođe primjećuje da „jedino osnovanu formulaciju cijelog problema i njegovu analizu daje Šišić“, ali je, na žalost, nigdje ne navodi.f22

Kovačević dalje navodi sva ona mjesta iz Barskog rodoslova (Ljetopis Popa Dukljanina) gdje se Gornja Dalmacija, Prevalis i Crvena Hrvatska izjednačuju, uz primjedbu da ima geografskog neslaganja između glave IX i glave XXVII, koje se vjerovatno odnose na događaje iz IX vijeka.f23 Dukljanin u IX glavi svog Ljetopisa jasno odvaja Srbiju, u slivu rijeka koje se ulijevaju u Dunav, od Primorja čije rijeke teku prema moru (secundum cursum aquarum, quae a montanis fluunt et intrant in mare contra meridianam plagam, Maritima vocavit; aquas vero, quae a montanis fluunt contra septentrionalem plagam et intrant in magnum flumen Donavi, vocavit Sumbra. Kod Orbinija – Surbia).f24 Ljetopis navodi i to da su učesnici sabora kralja Svetopeleka govorili „koliko latinskim toliko i slovenskim jezikom“ (omnes congregati, tam latina, quam et sclavonica lingua, qui loquebantur).f25 Ljetopis nam ujedno daje i podatak o etničkom imenu „Slovena“ u Duklji, koje povezuje sa imenom Gota, kako su „vizantijskki pisci uzeli identifikovati Gete (odnosno per consequens Gote)“, kako primjećuje Šišić.f26 A pokušaj da se i ovaj Dukljaninov termin „Sloveni“ objasni etnički kao „Srbi“ nema nikakvog osnova, jer već i po Konstantinu Porfirogenitu, pripadali su Hrvati, Srbi, Dukljani „Slavinijama“, a u XI vijeku, u papskim listinama, u donjoitalijanskim hronikama i u izvještajima o prvom krstaškom ratu vladar dukljanskog primorja naziva se Sclavorum rex.f27 Stoga nije nimalo jasno po čemu Kovačević zaključuje da su Srbi naseljavali teritoriju poznije dukljanske države, kad i sam ranije ističe kako „Izričiti podatak da su Duklju naselili Srbi, Konstantin Porfirogenit ne donosi“,f28 kao što ga u stvari ne daje ni jedan drugi izvor.

Već Sam spomenuo Erdeljanovićevu primjedbu da su kučki Albanci Crnogoraca zvali Skja, Škja – u značenju Sloven, izvedeno od lat. Sclavus. Navodeći zatim neke slovenske riječi koje su albanski Kuči primili od starog slovenskog stanovništva (brek, ljuk, mogila, ograja), Erdeljanović je zaključio da su „preci kučkih Arbanasa morali najprije doći u dodir sa plemenima drukčijeg slovenskog govora i drukčijeg imena… A ta su plemena mogla biti od onih Slovena koji su pre Srba prodrli na Balkan pa i u zetske krajeve„f29 (moje podvlačenje).

Kotorski gradski statuti XIV vijeka, kako i Šuflaj primjećuje, tačno razlikuju sjevernije Hrvate od Slovena (Sclavi), koji izmiješani sa Vlasima i Albancima stanuju u blizini grada.f30 Ukazujući dalje na čakavske elemente u albanskom jeziku, koji potiču iz čakavskih primorskih govora, Šuflaj zaključuje da je „u mješovitoj slovenskoj dukljanskoj zoni, pod srpskom političkom vlašću, bilo elemenata jednakih onima sjevernije hrvatske sfere“.f31 I jireček je zaključio da su stanovnici Duklje bili „jako izmiješani, sa mnogim ostacima starijeg stanovništva, Arbanasa i Romana, među novim slovenskim naseljem„f32 (moje podvlačenje). Prema svemu tome, na osnovi podataka koje nam pružaju istorijski izvori, može se zaključiti da su u Duklji XI i XII vijeka, pored jedne skupine Hrvata, glavnu etničku masu sačinjavali Dukljani, zapravo stariji sloj slovenskog stanovništva, izmiješan sa ostacima manje ili više poromanjenih balkanskih starinaca.

Izvjesne podatke, izravne i posredne, o etničkom sastavu srednjovjekovnog stanovništva Crne Gore u cjelini pružaju i kotorski izvori od 1326. do 1526. godine, koje je obradio Risto Kovijanić. Zanimljivo je da se u tim izvorima spominju samo četiri katuna: katun Kalođurđa Crnojeva 1331. godine, katun Ćeklića 1431. godine, sa katunarom Pavlom Milijevićem-Marojevićem i stočarom Radoslavom Ikovićem, čija su bratstva poznata kao starosjedilačka, zatim katun Baločana u Komanima 1431. godine, sa stočarom Radojkom Budetićem, i katun Malonšića u Zagarču 1526. godine, odakle se kazuje Petar Bošković. Po imenima i prezimenima njihovih stanovnika Kovijanić opravdano ocjenjuje da u to vrijeme nijedan od navedenih katuna nije bio vlaški (romanski), ali neka imena ipak ukazuju na raniju balkansko-slovensku simbiozu (Kalođurđa, Baločan, Malonši). Kovijanić pretpostavlja da je bilo znatno više katuna koji se u kotorskim izvorima ne spominju, jer se stanovnici kazuju „iz seoskih naselja i plemena, a ne iz naselja katunskih“. A iz toga, sa mnogo razloga, on ujedno zaključuje da crnogorska plemena Katunske nahije „nijesu izrasla iz katuna, nego iz seoskih naselja“,f33 u stvari iz bratstava koja su u tim selima živjela.

Ni katun Bostur na Lovćenu, nesumnjivo starobalkanskog porijekla, po mišljenju Kovijanića, nije više bio vlaški u prvoj polovini XIV vijeka.f34 Međutim i ovdje, kao i u nekim drugim naseljima, imena njihovih stanovnika veoma jasno otkrivaju izmiješanost starobalkanskog i slovenskog življa. Tako se u navedenom katunu, pored Bogoja spominju i stočari vlaškog porijekla Gostiša i Dimitrije, sinovi Bardonje.f35 Zanimljivo je da se u ovim izvorima, pored starješine katuna, posebno navode i stočari. Među stanovnicima malog lovćenskog sela Žanjeva Dola spominju se 1326. godine Gin (Đino) i Pavle Grupšići. Ime Bardonje i Gina ukazuje na vlaško, odnosno albansko porijeklo, „ali ona su mogla preći, putem ženidbe i miješanja, u porodicu slavenskog porijekla“, kako pretpostavlja Kovijanić.f36 U svakom slučaju izvori otkrivaju, u prvoj polovini XIV vijeka, još uvijek sasvim vidnu simbiozu balkanskog i slovenskog stanovništva u pojedinim naseljima, osobito brdskim, stočarskim.

Kako ocjenjuje Kovijanić, kotorski bi izvori potvrđivali narodno predanje iz plemena Ćeklića o starincima Baculima, koje je zabilježio Erdeljanović. Krajem XIV vijeka u jednom dokumentu navodi se Bacel Boanović, možda rodonačelnik bratstva, svakako romanskog porijekla, kako misli i Kovijanić.f37 Pored Bacela Boanovića i Kosana Ozrinića, u dokumentu se navodi Kusić Manović i još šest lica, svi sa slovenskim prezimenima na „ić“, ali koji se još uvijek iskazuju kao Vlasi: Nos … Vlaci.f38 Iz svega toga takođe se vidi da se ovo stanovništvo, krajem XIV vijeka već poslovljeno, razvilo putem slovensko-romanske simbioze, kako izravno pokazuju neka još uvijek vlaška imena, kao Bacul, zatim Bacel Boanović, vjerovatno od Boan, možda i Petan. U Staroj Crnoj Gori nalaze se zemlje Boanje, Boane, u Bjelopavlićima staro naselje Boan koje Šobajić pogrešno objašnjava kao izraz za oznaku idola (bovan, balvan). Ovdje se još ubrajaju i toponimi Manov do i Manovo ždrijelo u Bajicama, koje je još Erdeljanović dovodio u vezu sa tračkim imenom Manius, albanskim Mani i sa dalmatsko-romanskim imenom Manno.f39 Spominjući lokalitete Botun ispod Durmitora i Bovan u Drobnjaku, jezičar Jovo Vuković ističe da svi nazivi sa ovakvim fonetskim i sufiksalno-tvorbenim oblikom mogu biti samo romanizmi, uobličeni u izgovoru poromanjenih starosjedilaca.f40

Na osnovi analize imena Vlaha u srednjovjekovnim izvorima Petar Skok je pretpostavio da su balkanski Vlasi preuzeli slovenski onomastički sistem, jer u izvorima preovlađuju imena koja pokazuju „ne samo slovenska kompozita, nego i sufikse -an, -oje, -ilo„. Zatim bi slijedila slovenska imena tipa Rad, Braik, Neg, koja su Vlasi oblikovali prema svojim imenima Bun, Bukur, i najzad poneko romansko ime koje se javlja u osnovi prezimena sa nastavkom ić, ović, kao Bun – Bunišić, Žur – Žurović.f41 Ovdje očito spadaju i navedena prezimena Boanović, Manović. Skok dalje ističe da jedino imena tipa Rad i Radul „dozvoljavaju pouzdan zaključak da su Vlasi onoga vremena dvojezičan narod (bilingues), jer se samo ovako mogu razumjeti ove hibridne pojave“.f42 Međutim, hibridnost slovensko-vlaških i vlaško-slovenskih imena u izvorima srednjeg vijeka ujedno ukazuje i na hibridne, miješane brakove, na ženidbene veze između vlaškog i slovenskog stanovništva, što je dosljedno izraženo i u svadbenim običajima cjelokupnog našeg dinarskog stanovništva. Ovi običaji u stvari predstavljaju veoma stari spoj starobalkanskih (aromunskih ili albanskih) i slovenskih običaja, sa nizom arhaičnih elemenata, u kojima je balkanska komponenta vrlo izrazita, u mnogome i dominantna.f43 A sve to ukazuje na veoma stari i dugotrajni proces etničke simbioze i asimilacije na osnovi rodovskih odnosa, često na osnovi dualno-rodovske egzogamije i putem egzorilokalnog braka. Pa i slovenska imena koja su Vlasi oblikovali prema svojim imenima (Rad, Braik, Neg), kao i romanska imena koja su Sloveni oblikovali svojim nastavcima, osobito ona od milja (hipokoristika) – najprije su mogla dobijati djeca iz mješovitih brakova. Na toj osnovi najprirodnije se mogao razvijati i bilingvizam u pojedinim vlaško-slovenskim grupama stanovništva.

Još je Jireček primijetio da su u dubrovačkim izvorima neslovenska imena Vlaha sasvim izuzetna, pa navodi svega tri imena, od kojih je jedno tek po formaciji vlaško (Radul).f44 A iz toga se jasno vidi da su hercegovački Vlasi u XIV i XV vijeku bili već poslovenjeni, uz poneke ostatke starobalkanskog stanovništva. Tako se u jednom izvoru iz druge polovine XV vijeka, među Donjim Vlasima, koji su živjeli u okolini Ljubinja, Stoca i Bileće, spominju bratstva Burmazi, Goduni, Boljuni, čija imena očito ukazuju na njihovo prvobitno neslovensko porijeklo (Burmazi – bur mad – vir magnus). Inače, iz većeg broja ličnih imena ovih Vlaha vidi se da su vlaška imena veoma rijetka, iz čega Bogumil Hrabak s pravom zaključuje da su ovi Vlasi rano poslovenjeni.f45 Skok primjećuje da i od Vlaha Cetinske krajine, koji se spominju u izvorima, ni jedan ne nosi rumunsko ime, pa iz toga zaključuje da su ovi Vlasi već sasvim poslovenjeni,f46 iako to po nekim vijestima, kako će se dalje vidjeti, možemo zaključiti tek za kraj XVI i za XVII i XVIII vijek, barem za cetinske Vlahe. Ali, u cjelini može se konstatovati da srazmjerno mali broj romanskih, uopšte balkanskih ili balkansko-slovenskih imena u odnosu na slovenska imena, počev od XIV vijeka, ukazuje na završni proces poslovenjivanja vlaškog stanovništva u zapadnom dijelu Balkanskog poluostrva, pa prema tome i u Crnoj Gori.

Na osnovi nekoliko podataka iz Dubrovačkog arhiva Skok ocjenjuje da je na zemljištu Žabljaka i Stoca „i u obližnjim krajevima u Crnoj Gori, u XV vijeku, postojala posebna oblast koja se zvala Donji Vlasi, Vlachi inferiores. On iz toga dalje zaključuje da su se negdje morali nalaziti i Gornji Vlasi, koji se ne spominju u izvorima, pa zatim pretpostavlja da se Gornjim Vlasima može smatrati oblast zvana Stari Vlah. Nije, međutim, isključeno ni to, dodaje na kraju Skok, da se ti Gornji Vlasi imaju tražiti u današnjoj Katunskoj nahiji u Crnoj Gori.f47 Na današnju Katunsku nahiju, kako je mislio Erdeljanović, odnosi se nesumnjivo i onaj spomen iz 1435. godine: „catunos Cernagore„, dvaput i „catunni Cernagore„. U tome nas naročito utvrđuje Bolica koji prvi dio Crne Gore zove imenom Cathoni i u njemu nabraja ona sela i plemena koja i sad spadaju u današnju Katunsku nahiju. Erdeljanović je pretpostavio da su još balkanski starosjedioci mogli ovaj predio nazvati imenom Katuni. Slijedeći Miklošića, opštu riječ katun kod svih balkanskih naroda on je izvodio od riječi cantone.f48 Međutim, savremeni lingvisti odbacuju ovu etimologiju i usvajaju Joklovo objašnjenje riječi katun prema alb. katund-i, u značenju „Gebiet, Dorf, Stadt„.f49 Kako zaključuje savremeni albanolog Idriz Ajeti, osnova riječi katun potiče od albanskog tun/d/, sa prvobitnim značenjem: „kretanje koje, kada se ima u vidu karakter nesedentarnog stočarstva, nalazi svoje puno opravdanje“.f50 A Jovan Erdeljanović primjećuje kako su po cijeloj Katunskoj nahiji u narodu očuvane brojne uspomene i tragovi od katunovanja negdašnjih Vlaha i starih Zećana.f51 U srednjovjekovnim izvorima riječ katun pretežno je označavala stočarsko naselje, a zatim i takva naselja čije se stanovništvo, na primjer u Paštrovićima, bavilo i voćarstvom i povrtarstvom.f52

U kotorskim izvorima naziv Vlah ima dosljedno etničko značenje, jer se uvijek piše velikim slovom (Nos Vlaci, cum Vlachis, dictorum Vlacorum), kao i etnički nazivi Turci (Quod si Turci) ili Sloven – Schiavo (capo Thomasio Schiavo).f53 U jednom dokumentu iz 1436. godine navodi se „slovenski pisar“ u primorju Kalođurđe (Stephano Caloiurgii canzelario sclavo).f54 I kada se u jednom dokumentu iz 1526. godine navodi vjerska pripadnost nekog Petra Boškovića iz Zete, kaže se samo da je turski podanik i da je druge vjere, ne katoličke. Petar Boschovich de Zenta… Qui est subditus de Turci et de aliena fide, non catolicha).f55 Tek 1614. godine, kako navodi i Kovijanić, Bolica je zapisao da Grahovo ima 90 kuća, i to 20 turskih, dok su ostale „hrišćanske srpskog obreda“ (de christiani di rito servo).f56 Dakle tek na početku XVII vijeka Bolica označava vjeroispovijest kao „srpski obred“, što ne znači ujedno i srpsku narodnost.f57 Vidjeli smo da se u opisu skadarskog sandžaka Piperi označavaju kao pleme „srpske“ ili „grčke vjere“, što i po mišljenju Erdeljanovića tek „daje oslonca“ za pretpostavku, ali ne dokazuje srpsku narodnost. Pored toga što se u kotorskim izvorima, koje je obradio Kovijanić, ne spominju ni Srbi ni Hrvati, već uz Turke i Slovene, najčešće Vlasi, veoma je značajno da se 1396. godine stanovnici Ćeklića sami iskazuju kao „Vlasi“. U tom dokumentu oni izjavljuju: „Nos Nichola Grubsich, Cusich Manovich, Bacel Voanovich. Glava Hosrichnich, Vochotta Tolich, Vithoye Popovich, Petan Priboyevich, Biladin Vladoyevich, Vlaci“.f58

Pitanje je zašto se ovi već slovenski stanovnici Crne Gore, krajem XIV vijeka, sami iskazuju kao Vlasi. Ima samo jedan odgovor: zato što su sami sebe tako zvali. Humanista Tubero, u isto vrijeme (1490-1522), veli za bosanske Vlahe da su oni Nomades Illyrici, quos Valachos vulgo dicunt.f59 Za Tubera je očito naziv Vlasi narodski, Što znači da ih je narod tako zvao, odnosno da su i sami sebe tako nazivali. I Alberto Fortis u svom „Putu po Dalmaciji“, još krajem XVIII vijeka (1774. god.) piše kako dalmatinski Zagorci sami sebe, svojim jezikom, zovu imenom Vlasi, dok su im naziv Morlaci dali gradski stanovnici Dalmacije. Fortis ovo stanovništvo bez imalo kolebanja, izričito označava kao slovensko, a njegov jezik naziva „ilirskim“ i „morlačkim“, a na jednom mjestu „bosanskim“. Inače dalmatinske Zagorce Fortis jedino razlikuje kao pripadnike rimske ili grčke crkve.f60 Ovdje, dakle, naziv Vlasi ne označava ljude određenog zanimanja, srednjovjekovne stočare, kiridžije i vojnike. Zagorci su u Fortisovo vrijeme potpuno nastanjeni, bave se zemljoradnjom, stočarstvom i domaćim zanatima (krojačkim, lončarskim), „izvanredno uspijevaju u trgovini“, a potkraj XVII vijeka dobro su služili i kao grenadiri u mletačkoj vojsci.f61 A da se ovo stanovništvo razvilo u simbiozi sa romanskim življem, vidi se iz saopštenja mletačkog geografa Domenika Negrija koji kaže da su se Zagorci oko 1500. godine još uvijek zvali Romani i da su govorili nekim iskvarenim latinskim govorom.f62 Kako smo vidjeli, Skok je već primijetio da od cetinskih Vlaha, koji se spominju u izvorima, ni jedan ne nosi rumunsko ime. A kako ih Fortis i Lovrić krajem XVIII vijeka sasvim opravdano smatraju Slovenima,f63 vidi se da je u vremenu od XVI pa do kraja XVIII vijeka vlaško stanovništvo Cetinske župe već poslovljeno.

U primorskim izvorima Vlasi se spominju „u planinama kod Kotora i Dubrovnika“, posebno u vojsci Nikole Altomanovića i Stevana Crnojevića.f64 Međutim, sudeći po kotorskim izvorima, poromanjeno brđansko stanovništvo Crne Gore bilo je veoma rano poslovljeno, već u XIV vijeku. A kako smo vidjeli iz analize imena koja se navode u kotorskim izvorima XIV do XVI vijeka, crnogorsko stanovništvo, koje izvori označavaju kao vlaško, očito se razvilo iz simbioze balkanskog i starog slovenskog stanovništva. Stoga, i kada se naziv Vlah javlja uz slovenska imena i prezimena, on više ne označava romansku narodnost, već samo odgovara navedenoj etničkoj formaciji, zbog koje su se ovi brđanski stanovnici Crne Gore i sami iskazivali kao Vlasi. I toponimi romanskog porijekla u Crnoj Gori pokazuju, prije svega, da je autohtono stanovništvo ovih krajeva pripadalo krugu dalmatsko-romanskih govora, iz čega se takođe vidi da je slovenska asimilacija ovog stanovništva otpočela veoma rano, svakako prije mogućnog doseljavanja kasnijih vlaških i albanskih grupa u ove krajeve. To potvrđuje i paralelna pojava starih slovenskih toponima i naziva (drezga, gvozd, Crmnica – crvena zemlja, Pješivci – od pleš, „ćelavost“) koji se javljaju neposredno uz toponime i etnonime balkanskog porijekla.f65 A navedeni proces etničkog formiranja ovog stanovništva potvrđuju i tragovi slovensko-romanskog bilingvizma u zetskim govorima.f66

Da je poslovenjivanje romanskog stanovništva u ovim krajevima, u toku XV i XVI vijeka, uglavnom bilo već završeno, pokazuju i turski izvori ovog vremena. Prema izvorima s kraja XV i XVI vijeka, koje je obradio Hazim Šabanović, više vlaških nahija sa svojim džematima i primićurima, nalazilo se na prostoru između Drine, Tare, Ibra, sa kadilukom Stari Vlah (od XVI vijeka).f67 U Crnoj Gori, pored nahije Nikšić, 1477. godine navodi se i nahija Zeta – Bjelopavlići, sa četiri džemata Vlaha, koji su, kako je u nauci već pretpostavljeno, najvjerovatnije bili katuni. Iste godine nahija Gornja Morača imala je svega jedan džemat Vlaha na čelu sa vojvodom čije se ime ne navodi. Nahija Donja Morača sastojala se od dva džemata Vlaha. Da se već radilo o slovenskom stanovništvu, pokazuje i naziv „vojvoda“ za starješinu katuna, što još neposrednije potvrđuju imena vojvoda. Tako se u Počiteljskoj nahiji 1477. godine navodi džemat vojvode Radivoja, a u nahiji Burmazi, sa neslovenskim imenom, na čelu prvog džemata bio je Obrad, sin Tvrtkov. U nahiji Uskopje, sa gradom Susidom, 1516. godine, na čelu prvog džemata bio je vojvoda Vojin, a na čelu drugog knez Nikola, sin Vladislavov.f68 Stoga, i kada je riječ o naseljavanju ovih hercegovačkih Vlaha u nekim crnogorskim predjelima, o čemu govore neki naši istoričari, mora se ponovo naglasiti da je ovo stočarsko stanovništvo u XV i XVI vijeku bilo već sasvim poslovenjeno.

Prema analizi Nedima Filipovića, turski defter iz 1455. godine pokazuje da se Vlasi u Sjenici „pretežno bave stočarstvom i da se nalaze u ranijoj fazi prelaska na zemljoradnju“.f69 Po defteru iz 1468/9. godine, vlaška je „grupacija“ u Hercegovini brojila 4616 kuća i 998 neoženjenih, a sastojala se „iz patrijarhalnih porodica. Svaka porodica, kuća jeste rentna jedinica“.f70 Međutim, za razliku od srpskih srednjovjekovnih izvora, iz ovih se podataka ne može sagledati struktura ovih kuća. Ne vidi se u kolikoj su mjeri zadružne ili inokosne (otac sa sinovima), ni da li su „patrijarhalne“, kako ih zamišlja Filipović, ili su „bratinske“, bratske zadruge, koje su, prema srpskim srednjovjekovnim izvorima, bile veoma brojne u katunima Srbije, gdje su predstavljale glavni tip zadruge, pored manjeg broja inokosnih kuća. Kako pokazuju srpski izvori, u katunskim je zadružnim kućama starješina obično bio jedan od starije braće, i pored živog oca ili djeda. Uz brata starješinu navode se njegova braća sa djecom i zetovi, u stvari domazeti.f71

Nije jasan ni podatak da je, pored 4616 kuća, u hercegovačkoj vlaškoj grupaciji bilo 998 neoženjenih, jer se ne vidi iz kojeg se razloga oni izdvajaju ni kako se oporezuju. A osim toga, vrlo je teško zamisliti toliki broj neoženjenih u toj seoskoj sredini, prema poznatom načinu života, običajima i shvatanjima narodnim u našoj dinarskoj oblasti.f72 Prema srpskim izvorima, u srednjovjekovnim se katunima ne navodi kategorija neoženjenih, a iz cijele strukture katunskih zadruga vidi se da su braća oženjena, dok se uz njih često navode i domazeti u korelaciji sa svojim šurama, odnosno šure sa zetovima.

Zanimljivo je da se u spomenutom defteru (1468/9), „zbog globalnog registriranja, ne spominju veliki džemati“, iako su oni postojali – kako misli Nedim Filipović – kao „društveno-ekonomski oblici organizacije vlaha“.f73 Međutim, ne vidi se kakva je bila ta organizacija, dok iz deftera skopskog krajišta, od 1455. godine, doznajemo da su starješine, odnosno ratnici vilajeta Nikšića dobijali timare. Filipović pretpostavlja da su u toj grupi od 8 timara možda svi timarnici bili „vlasi“ (po njegovom pisanju). Među njima Stepan, sin Nikšića, i Herak sin Vladice sigurno su „vlasi“, zaključuje Filipović,f74 ali mora se naglasiti da su ovi Vlasi već poslovenjeni , sa vlaškim tragom u formaciji imena Herak, prema Skokovoj analizi vlaških imena. Filipović dalje spominje „starješine stočarsko-katunskih skupina“,f75 ali se pri tome ne vidi kakve su u stvari bile te skupine, kakva je bila njihova skupina i organizacija. Međutim, u defteru iz 1477. godine može se i razabrati „proces raspadanja nekih katuna i katunskih zajednica i njihova glad za zemljom“, primjećuje Filipović.f76 On na jednom mjestu određenije objašnjava „katunsku organizaciju“ kao „rod“,f77 a iz podataka o jednom džematu jasno izbija njegova bratska struktura. Tu se, naime, kaže: „Starješina petog džemata je Stepan sin Ivana. Džemat ima, sa starješinom džemata, 12 kuća i 3 neoženjena. Među starješinama kuća dolaze na čelu Stepanov brat Vladislav“.f78 Mislim da se ovo podudara u stvari sa načinom popisa zadruga u srpskim izvorima i da izražava bratsku strukturu zadruga u katunima. Ime Vlađ, po Skokovoj analizi, otkriva svoju vlašku formaciju, kao što imena Radul, Milun, zatim ime starješine Lavenda sin Bogdana i Stanoje sin Lavende,f79 očito ukazuju na mišljenje sa romanskim življem. Pri pregledu katunskih grupacija pada u oči, konstatuje Filipović, da vodeće starješine tih grupacija potječu zi najvećih katuna ili se starješinstvom svojih sinova i drugih najbližih srodnika oslanjaju na jedan ili više krupnih katuna.f80 A zatim on govori o starješinama „pojedinih značajnijih grupa katuna koji su sačinjavali bratstveničke cjeline“.f81 Iz svega ovoga vidi se da su i pod turskom vlašću, u hercegovačkim katunima živjela bratstva, i da je veće bratstvo moglo imati više katuna, kako su pokazali i dubrovački izvori (na primjer, 4 katuna Burmaza).

U defteru iz 1477. godine navode se Vlasi Rudina, sa 44 katuna i 1451 kućom, 189 neoženjenih i jednom udovicom. Pa zašto bi se ova udovica zasebno iskazivala kada ona ne bi imala svoju kuću? Zatim se navode Donji Vlasi, pa Vlasi Pive, imenom Banje, Vlasi Komarnice, Drobnjaci koji su toj nahiji dali drugo ime, pa Vlasi nahije Krička, pored ostalih. A kao manje grupacije Filipović dalje navodi Vlahe nahije Zeta ili Bjelopavlići sa 4 katuna i 149 kuća, Vlasi nahije Kukanj sa 6 katuna i 178 kuća, Vlasi Zupci sa 1 katunom i 108 kuća, Vlasi nahije Mataruge sa 3 katuna i 68 kuća, Vlasi Gornje Morače sa jednim katunom i 52 kuće, itd.f82 Ovi kao i dalji podaci takođe pokazuju da se crnogorska plemena nijesu razvila iz feudalnih nahija na onaj način kako su to pretpostavili neki istoričari. Kako naglašava Filipović, iz podataka se vidi da su u oblasti Donjih Vlaha stradale zemlje župskih seljaka,koje su u izvorima označene kao „srpske zemlje“ ili „srpska staništa“,f83 čime je podvučena i etnička diferencija, a ne samo društveno-ekonomska. Neka od ovih „srpskih“ sela, u župi Onogošte, uništio je Ivan Crnojević, vjerovatno 1476. godine.f84

Da bi ovo stočarsko stanovništvo označilo isključivo kao staleško, neki naši istoričari pišu ga malim slovom kao „vlah“, „vlasi“, gubeći iz vida etničke procese u formiranju ovog stanovništva. Njegove staleške i veoma zatvorene grupacije bitno su uticale na simbiozu i na etničko formiranje ovog balkansko-slovenskog stanovništva. Ono se razvilo u posebne formacije, u kojima je negdje ranije (Crna Gora i Hercegovina), negdje kasnije (Cetinska krajina) preovladao slovenski elemenat, kako pokazuju i primorski i turski izvori. Analiza njegovih svadbenih i drugih običaja, rodovskih odnosa i struktura, otkrila je vjernu sliku ove balkansko-slovenske simbioze i asimilacije.f85

Turski izvori koji sadrže imena naselja takođe pokazuju da je ovo stanovništva još krajem XV vijeka većim dijelom poslovenjeno, iako se negdje srijeću i balkanska, većinom albanska imena naselja, ali sa slovenskom završnom formacijom. Prema defteru iz 1497. godine, i u nahiji Hota zabilježena su slovenska imena naselja, kao što su Tihomir, Pobrežani, Božani, Ljubicite.f86 U nahiji Kuči navedena su imena katuna sa slovenskom formacijom, kao Pavlovići, Petrovići, Lješovići, Banjovići, pored albanskih imena katuna: Bitidosi, Bankeći, Koći ili selo Radun sa slovensko-vlaškom kombinacijom.f87 U istom defteru (1497), u Piperima su zabilježena sela sa slovenskim imenima: Luška župa, Drezga, od praslovenske riječi drezga u značenju „šuma“, zatim Zavala, Hrasnica, Bjelice, Duga, Brestica, Rječica. Pored ovih slovenskih imena, zabilježena su i neka balkanska ili slovensko-balkanska imena sela: Strčalići, po Erdeljanoviću od alb. stral, stera, zatim Bušati – bucsan i sa pridjevom bucsit „volgestopft“, kako misli Skok, pa Radušev Do,f88 opet sa slovensko-vlaškom kombinacijom. Istu sliku pruža i popis iz 1485. godine, gdje se navodi i selo Rogame koje se u popisima iz 1497. i 1570, ne spominje. Kako primjećuje Đurđev, ovo nije usamljen slučaj da se lokaliteti, koji su u ovom defteru upisani i koji sada postoje, ne spominju u popisima od 1497. i 1570. godine.f89

Česti toponimi Rogame, Rogamdo, Rogamovdo u Piperima, brdo i vis Rogam u Kučima, albansko selo Rogami jugoistočno od Skadra, pa visoravan Rogame, pasište albanskih plemena Šalja i Kastrnića na jugoistočnoj strani Prokletija, kako je još Erdeljanović ocijenio, ostali su „od ilirskih ili vlaških starosedelaca“.f90 Ovi se toponimi mogu dovoditi u vezu sa albanskim me/r/rogªŠ, grčko roga, srlat. roga, u značenju „Lohn, Sold“. U navedenim albanskim riječima Skok nalazi dalmatsko-romanski ostatak, koji se javlja kao  postverbal od  rogare,  možda u daljem značenju „iznajmljenih pasišta.f91 Analiza neslovenskih toponima, koje je zabiljezio Erdeljanović, u cjelini je pokazala da većina potiče iz kruga dalmatsko-romanskih dijalekata, iz čega se može zaključiti da je ove tragove ostavio stariji sloj autohtonog ilirsko-romanskog stanovnistva, iz vremena prije mogućnog doseljavanja humskih Vlaha koji su u XV vijeku već bili poslovenjeni. A to bi potvrđivali i prastari slovenski toponimi tipa Drezga ili Luška župa.f92

U popisu iz 1570. godine spominju se uglavnom ista naselja u Piperima koja su i ranije navedena, a koja je i Erdeljanović zabilježio prilikom svojih ispitivanja. Kako je dalje utvrdio Đurđev, u Kučima su navedena ista sela kao i u popisu iz 1497. godine, gdje su većinom označena kao katuni. U istom popisu iz 1570. godine navedena su samo imena sela u Bjelopavlićima, od kojih su neka i sada poznata.f93 Stoga, navedeni podaci dovode u sumnju tvrdnju nekih etnologa, u prvom redu Erdeljanovića, o jačem doseljavanju sa strane u oblast crnogorskih plemena u toku XVI vijeka, koje je navodno iz temelja izmijenilo etnički sastav stanovništva Crne Gore i Brda.f94