O novom formiranju plemena

Erdeljanović je ukazao da su u vrijeme turskih osvajanja neka plemena napustila zemlje u ravnicama i u riječnim dolinama, i da su se povukla u „unutrašnjost plemenskog sedišta, u visoke i teško pristupačne predele“. U tom periodu, kako dalje izlaže Erdeljanović, izvršeno je „novo formiranje“ plemena, izazvano doseljavanjem stanovništva iz „ostalih srpskih zemalja“. Ti su se doseljenici, kako misli Erdeljanović, velikom većinom jako množili, pa su ubrzo narasli u velika i jaka bratstva. Doseljenička su bratstva, kako kaže Erdeljanović, pokazivala „uvek veću energiju nego stara“, jer su ovi doseljenici, navodno, „po svojoj prirodi vrlo energični elementi“, pa su stoga i uspjeli da istisnu mnoge stare rodove i porodice i da se na njihovu zemljištu nasele. Osim toga, nastavlja Erdeljanović, među doseljeničkim bratstvima, u svakom plemenu ima po jedno ili dva koja vode svoje porijeklo od kakve znatne ličnosti, a neka čak dovode sebe u srodstvo sa starim srpskim vladarskim dinastijama.f144

Ova romantična slika cijelog procesa zasnovana je na biološko-mehaničkom shvatanju o „energičnim elementima“ koji su se jako namnožili, potisnuli starije stanovništvo i obrazovali nova plemena. I Jovan Cvijić je usvojio navedenu tezu o starim srpskim plemenima „iz doba naseljavanja“, koja su se u klonitim oblastima održala zbog geografskog položaja, a modifikovala se pod uticajem istorijskih događaja. Zatim i on izlaže koncepciju o novom formiranju plemena, koja su pojačana ili proširena mnogobrojnim uskocima, i „što su se manja plemena utopila u veća“,f145 opet mehanički, kvantitativno, gubeći iz vida i ljudske i rodovske odnose. U svakom plemenu, kaže Cvijić, ima po nekoliko starih, srodnih rodova koji čine plemensko jezgro. Oko ovog jezgra grupisali su se novi doseljenici sasvim drukčijeg porijekla, obrazujući bratstvo, i ostaci starih plemena. Novi su doseljenici porijeklom iz susjednih oblasti, poglavito iz Metohije, sa Kosova, iz Hercegovine, od Sjenice, iz Bosne i moravske Srbije. I na kraju Cvijić zaključuje da su više „aglomeracijom nego srodstvom stvorena ova plemena“.f146 Međutim Cvijić upada i u neposrednu protivrječnost kada kaže da su doseljenici obrazovali bratstva, dok na perthodnoj strani ističe kako su „ovi morali ući u jedno bratstvo, uzeti slavu i prilagoditi se plemenskim navikama“.f147 A iz toga slijedi da su većinom doseljavali pojedinci i da su se nova bratstva razvila u krilu starih bratstava, u najtješnjoj ljudskoj, ekonomskoj i uopšte društvenoj vezi sa starijim stanovništvom.

Na isti način i Erdeljanović je, čak i u svojim detaljnim ispitivanjima, često prilazio pojavama i procesima sasvim nedijalektički, tako da je dolazio i do potpuno protivrječnih zaključaka. On je u svoje vrijeme primijetio da među susjednim plemenima „nema jačih dijalekatskih razlika“, iako svako pleme ima „ipak manje posebne, većinom fonetske i leksičke odlike koje su naročito u središnjim delovima plemena jače izražene“.f148 Pa kako se može objasniti da se, pored brojnih i tako energičnih doseljenika iz raznih krajeva, održao zetski dijalekat i kako su se dijalekatske odlike najbolje očuvale u „središnjim delovima plemena“, kada su „nova i jaka doseljenička bratstva zahvatala sva naselja po središtu plemenske oblasti, a stara i slaba bratstva su većinom potisnuta po njenim ivicama?“f149

Iako nam nije objasnio zašto nova i jaka doseljenička bratstva „obično usvajaju i starog plemenskog sveca za svoje krsno ime“,f150 vidi se da je to bio jedan od prvih uslova za asimilaciju doseljenika, koja je najreljefnije i najdoslednije izražena u plemenskim govorima jedinstvenog zetskog dijalekta. Pavle Ivić konstatuje kako akcenatsko pomjeranje, od samog početka, nije imalo istu izoglosu sa jekavskom zamjenom jata. Po strani je ostala Zeta, gdje je i poluglasnik ostao nezamijenjen.f151 Proučavajući dijalekte Stare Crne Gore i susjednih krajeva, Radosa Bošković je utvrdio da se izoglose podudaraju sa plemenskom granicom i da podjela u nahije i bratstva nije znatnije uticala na obrazovanje dijalekata. Rijetke su jače dijalekatske razlike unutar plemena, ali unutar jedne nahije srijeću se ponekad znatnije dijalekatske razlike.f152 Iz ovih tako značajnih konstatacija prije svega se vidi da je starije crnogorsko stanovništvo asimilovalo doseljenike, tako da su u svakom plemenu preovladale opšte i neke u njemu specifične jezičke crte zetskog dijalekta. Iz navedenog ujedno postaje sasvim jasno koliko je neodrživa tvrdnja nekih istoričara da su u Crnoj Gori nahije prerasle u plemena, i da je „u drugoj polovini XV veka jedan talas katunske organizacije preplavio dotadašnju seosku organizaciju“.f153 Iz formiranja crnogorskih govora veoma se jasno vidi koliko je neosnovana i teza o prilivu „svježijeg vlaškog etničkog elementa“ u oblast crnogorskih plemena.f154 U toj oblasti, uprkos tako mehanički shvaćenom množenju i širenju „energičnih“ i „svježijih“ doseljenika, navodno drukčijeg govora, drukčijeg etničkog karaktera i drukčije društvene organizacije (katuni), ne samo da se održao zetski dijalekat, već je njegov areal, kako ističe Pavle Ivić, postao i „vrlo živo migraciono žarište“, sa osnovnim pravcem ka sjeveroistoku.f155

U svom radu Stara Crna Gora Erdeljanović podvlači kako „više od tri petine njeguških porodica“ potiče od doseljenika iz Bosne i Hercegovine.f156 Pa kako je onda u Njegušima očuvan zetski govor? Na isti način on kaže da u Cucama na doseljenike iz Hercegovine otpada „više od tri petine svih današnjih Cuca“.f157 Kako se onda može objasniti da je u Cucama, što i sam Erdeljanović priznaje, narodni govor „zadržao sve glavnije osobine zetskog dijalekta“?f158 On misli da su ga doseljenici morali primiti zbog toga što je svekoliko staro stanovništvo govorilo tim dijalektom. Ali to „svekoliko“, po njegovom računu, iznosi svega dvije petine. Pa na kakav su to način „energični“ doseljenici preuzimali prevlast u plemenu i bitno uticali na njegovo dalje formiranje, kad su ujedno i nužno primali zetski dijalekat? O kakvom se odnosu i o kakvim procesima tu radi?

Iako je sukcesivno doseljavanje svakako olakšavalo asimilaciju, po samim Erdeljanovićevim podacima može se zaključiti da su većinom doseljavali pojedinci, koji su se tek u novoj sredini ženili. Na taj su način njihovi potomci govorili materinskim, zetskim govorom. Prema tome, više od tri petine Cuca predstavljali bi potomke hercegovačkih doseljenika i starih Cuca, a ne hercegovačke doseljenike, kako je to Erdeljanović zaključio. Presudni uticaj starijeg stanovništva u obrazovanju novih društvenih i etničkih formacija, i njegova asimilatorska snaga, društvena i kulturna, izražena je i u tome što su brojni doseljenici preuzimali slavu starinačkog stanovništva. Sam Erdeljanović navodi toliko tipičnih primjera preuzimanja slave od starijeg stanovništva, da se iz toga može sagledati zakonitost opšteg procesa. Može se pouzdano utvrditi, kaže Erdeljanović, da su preci Martinovića, Samardžića, Bandića i Đuričkovića, kad su se bili nastanili u Cetinjskom Polju, uskoro promijenili krsno ime. Zašto su to učinili ne zna se, kaže Erdeljanović, ali odmah zatim opravdano pretpostavlja „da je na njih u tom smislu uticalo kakvo starinačko bratstvo, uz koje su se bili u prvo vreme pribili (kao što to vrlo često biva sa doseljenicima)“.f159

I sva bratstva očinićska (Očinići),koja su porijeklom od doseljenika, primila su slavu i preslavu starijeg stanovništva (izuzevši najnovije doseljenike). Pouzdan dokaz ovog procesa, kako navodi i sam Erdeljanović, je i preslava današnjih Ugnjana – opet Petrovdan – „jer je najverovatniji način, na koji je ona postala, u tome, što su potomci onoga Vreljanina (ili možda još on lično) primili krsno ime starih Ugnjana, a svoje dotadašnje krsno ime pretvorili u preslavu koja je posle primljena za opštu preslavu svih Ugnjana“. Prema tome, kako zaključuje Erdeljanović, kad se onaj Vreljanin Vlastelinović naselio u blizini tadašnjeg sela Ugana, lako je moglo doći do toga da njegovi potomci utonu među starije stanovništvo.f160 A šta znači „utonu“, o kakvim se odnosima i procesima radi? Po nizu primjera može se zaključiti da su se pojedini doseljenici ženili u novoj sredini i tako postajali članovi ženinog bratstva, čiju su i slavu preuzimali. Tako je treći sin Ivana Borojevića, Ušur ili Vušur otišao u Tomiće, u Bjelicama, i od njega su tamošnja bratstva Vušurovići i Ivanovići. „Oni su promenili krsno ime, te sad slave Petrov dan a Đurđevdan su zadržali kao preslavu“.f161 Svi Bojkovići sad slave Jovanjdan zimnji, a prislužba im je proljetni Nikolj-dan (9. maja), „kojeg su primili od cuckih starinaca“.f162

Kako se može zaključiti iz brojnih predanja, u crnogorskim plemenima bio je redovno običaj da doseljenici promijene slavu, da oni i njihovi potomci prime slavu ženinog, odnosno majčinog bratstva, dakle slavu svojih ujaka. U većini slučajeva ne navodi se razlog za promjenu slave, ali se barem iz nekih predanja ipak može pratiti kako je tekao ovaj proces. Tako, na primjer, Mirovići na Ugnima i na Vrelima pamte svog pretka Mira koji je uzeo odivu od Kapa (starog uganjskog bratstva) „te je njihovim potomcima pripao četvrti dio od sve njihne dionice, a primili su od Kapa i njihovu slavu…“f163 Dakle, zajedno sa zemljom obavezno se nasljeđuje i slava. Na isti način je i predak Zečeva u Donjem Kraju dobjegao iz Pobora na Katune donjokrajskih Ivanovića „i posle se od njih oženio i pribio uz njih, pa primio i njihovu slavu, Đurđevdan, koju slave i njegovi potomci“. Da su njegovi potomci dobili i zemlju u ujčevini, vidi se po tome što su kasnije Zečevi od te zemlje „mogli i prodavati“.f164 Kako se može iz predanja može razabrati, mnogobrojna nova bratstva nastala su od potomaka doseljenika koji su ulazili u ženino bratstvo i primali slavu njenog bratstva. Njihovi sinovi već su sticali ekonomska prava u ujčevini, u prvom redu pravo na pašnjake. Na taj način, zametak novog bratstva razvijao se u krilu materinske srodničke grupe. A čim bi se potomci doseljenika i žena iz starinačkog bratstva namnožili, osnivali su novo bratstvo. Pored slave starinačkog bratstva, koju su primali doseljenici i njihovi potomci, uticaj starijeg stanovništva ogleda se i u tome što ponekad nijesu ni pamtili imena prvih doseljenika,f165 pa se često kao osnivači bratstva navode njihovi sinovi ili unuci. Bratstva su se obično i prezivala po njihovom ličnom imenu. A ovi nam procesi objašnjavaju kako su se, pored svih doseljavanja, u crnogorskim plemenima, osobito u njihovim centralnim dijelovima, formirali i održavali govori zetskog dijalekta. Iz svega toga se jasno vidi da se i etnička struktura ovih plemena i njihova plemenska formacija razvijala pod snažnim uticajem starinačkog stanovništva.

Kada se pobliže razmotre podaci o doseljavanju stanovništva i o etničkim procesima u crnogorskim plemenima, ubrzo postaje jasno da slika o doseljavanju „energičnih“ doseljenika iz „ostalih srpskih zemalja“ i o njihovom izuzetnom uticaju u društvenom i etničkom obrazovanju crnogorskih plemena nije ni vjerna ni tako romantična kako je prikazao Erdeljanović u svom sintetičkom radu „Neke crte u formiranju plemena…“ Tako je Andrija Jovićević utvrdio da od ukupnog broja stanovnika u Zeti i Lješkopolju (1867 domova, prema podacima objavljenim 1926. godine) 26,5% potiče iz Albanije, 14% iz Katunske nahije, 11,5% iz Lješanske nahije, 10% iz Stare Srbije, 9,05% iz Kuča, 8% iz Pipera, 4% iz bjelopavlića, 3% iz Crmnice i 1,2% iz Hercegovine. Ako uzmemo Staru Crnu Goru (Katunsku, Riječku, Crmničku i Lješansku nahiju) kao cjelinu – kako zaključuje Jovićević – onda naselja iz Crne Gore „stoje na prvom mjestu, jer ona broje 674 kuće, a to je 36% svega zetskog stanovništva“.[2]Š2Ć Od ukupnog broja domova, kako dalje navodi Jovićević, na starince otpada 1661 dom, a na mlađe stanovništvo 215 domova. Iz toga Jovićević izvodi krajnji zaključak da je zetsko stanovništvo u većini staro, jer „starija naselja iznose 85%, a mlađa samo 15%“. Pa i od tog mlađeg stanovništva iz Lješanske nahije potiče 85 domova, iz Pipera 32, iz Riječke nahije 28, iz Crmnice 15, iz Bratonožića 12 domova, iz Bjelopavlića 1 dom. I poslije „oslobođenja Zete“, kako računa Jovićević, iz Lješanske nahije potiče 40% mlađeg stanovništva, iz Kuče 17,67%, iz Pipera 14,8%, iz Riječke nahije 13%, iz Crmnice 7%, iz Bratonožića 5,5%.f167

Iz ovih podataka proizilazi da je najmanje doseljenika bilo iz Hercegovine (svega 1,2%), zatim da većina doseljenika potiče iz Stare Crne Gore i Brda, ili susjednih krajeva Crne Gore, a to znači da je bilo crnogorskog porijekla. Po ocjeni Jovićevića, stanovništvo iz Stare Srbije bilo bi „najranije“ doseljeno, ali on ujedno pretpostavlja da su „okolna brda služila kao etapa u kretanju“ ovog stanovništva, iz čega bi slijedilo da je već ranije bilo asimilovano. Znatan broj doseljenika vodi porijeklo iz Albanije, iz plemena Kastrata, Gruda, Klimenata, Hota, ukupno 26,5%.f168 Već iz navedenih podataka o naseljavanju stanovništva postaje sasvim jasno kako je u Zeti i Lješkopolju sačuvan zetski govor, jer se vidi da većina doseljenika potiče iz oblasti ovog dijalekta. Ali, Jovićević nam je dao i veoma značajne podatke o načinu doseljavanja stanovništva. Prije svega on primjećuje da Zećani „ne znaju vreme doseljavanja svojih predaka“, ali pretpostavlja da je „najjače i najveće doseljavanje“ bilo u XVI i XVII vijeku. Od uzroka naseljavanja on na prvom mjestu ističe siromaštinu „koja je vladala u krševima oko Zetskog Polja, i usled koje se često javljala glad“. Kao drugi uzrok Jovićević navodi da je u doba najveće nesigurnosti po svim plemenima bilo mnogo krvavih svađa i ubistava, pa su mnogi dolazili kao bjegunci „od krvi“.f169

Jovićević nam je pružio i dragocjena obavještenja i dragocjena obavještenja o načinu, intenzitetu i obimu naseljavanja. „Ne priča se – kaže Jovićević – ni da je došlo od nekuda ovamo čitavo selo, pleme, bratstvo… Dakle, useljavanje se vršilo pojedinačno i povremeno“.f170 Kako će se vidjeti iz daljih analiza, pojedinačno i povremeno, sukcesivno doseljavanje predstavlja osnovni i kontinuirani način, skoro pravilo, po kojem se odvijalo doseljavanje stanovništva u Crnoj Gori. I nema sumnje da je u najvećoj mjeri baš ovo pojedinačno i povremeno doseljavanje bitno olakšavalo asimilaciju doseljenika, jer ujedno saznajemo da je bilo dosta doseljenika koji su „odmah napustili staru slavu i primili slavu većine u selu“. Ovu pojavu Jovićević objašnjava ekonomskim razlozima ili pak razlogom „prirođavanja“.f171 Kao prirođavanje možemo razumjeti samo jedno: da su se ti pojedinačni doseljenici u novom bratstvu ženili i tako primali slavu ženinog bratstva. Na to ukazuju i takvi slučajevi „da potomstvo od dva brata, koje živi u istom selu, slavi dve posebne krsne slave“,f172 što pokazuje da su se dva brata rodonačelnika oženila u dva različita bratstva. Na taj su način doseljenici rješavali pitanje svog društvenog i ekonomskog položaja u novoj sredini, jer su adoptirani putem ugzorilokalnog braka postajali članovi užeg ili šireg bratstva.

Na isti način i Šobajić nam prikazuje odnose starinaca i doseljenika u Bjelopavlićima. Kako saopštava Šobajić, malobrojni doseljenici u početku su bili zavisni od starinaca. Za doseljenog pretka, od kojeg se namnožilo veliko potomstvo, oni sami pričaju da je bio sluga kod nekog viđenog starinca.f173 U ovu tradiciju spada predanje o doseljeniku Bijelom Pavlu koji je „bio sluga kod starih Lužana“ i tamo se oženio.f174 Srazmjerno noviji doseljenici raznog su porijekla, najviše iz plemena Katunske nahije, a po vremenu doseljavanja ima vrlo starih doseljenika, iz XVII, XVI, pa i XV stoljeća, kako misli Šobajić. On navodi doseljenike s Čeva prije 300 godina, iz Kuča pred više od 300 godina, s Grahova prije deset pasova, od Kolašina prije trinaest pasova, iz Riječke nahije prije 200 godina.f175 I Šobajić kaže da su uskoci, većinom zbog krvne zavade, tražili utočište u novom plemenu. Bratstvo u koje je uskok došao davalo mu je dio u svojoj komuni, a često ga je vezivalo uza se „dajući mu devojku iz svoje sredine“.f176 U stvari, djevojka je njega uzimala, kako se to u Crnoj Gori često i govorilo.f177 I sam Šobajić Šobajić navodi kako su mnogi doseljenici došli kao domazeti i kako su oni „najjače vezani za bratstvo u koje su došli“.f178 Novija bratstva, koja su se razvijala od potomaka doseljenika i starinaca, već u drugoj generaciji iz drugih bratstava, (jer je to obavezno zahtijevala rodovska egzogamija) – potiskivala su ponekad starinačka bratstva.f179 Uopšte, kako ističe Šobajić, bratstva porijeklom od starijih doseljenika brojno su jača, ali rijetko je neko bratstvo prelazilo 50 domova, dok su bratstva od novijih doseljenika još manja, svega nekoliko kuća.f180 Iako su ti noviji doseljenici sačinjavali u cjelini prilično jaku grupu, „ipak oni nisu imali onoliko značaja i maha u plemenu koliko svojim brojem i snagom predstavljaju“. Šobajić ove odnose objašnjava time što su novija bratstva rasturena po plemenu i nijesu se nikad grupisala i zajednički istupala, „kako su to činili potomci Bijelog Pavla, koje je spajalo krvno srodstvo“.f181

Iz navedenih podataka vidi se, prije svega, da je i doseljeno stanovništvo u plemenu Bjelopavlićima većinom poticalo iz raznih, pretežno susjednih krajeva Crne Gore, dakle, da je etnički bilo crnogorsko, uz određenu albansku komponentu, u skladu i sa predanjem o „dukađinskom“ porijeklu Bijelog Pavla. Prema tome, plemensko i etničko formiranje plemena odvijalo se u simbiozi najstarijih doseljenika i starih Lužana, iz koje se razvilo jako plemensko jezgro. Šobajićeva istraživanja pokazuju da su se i kasnije u Bjelopavliće doseljavali pojedinci, najčešće putem ugzorilokalnog braka. U svim tim odnosima i procesima može se pratiti odlučujući uticaj starijeg stanovništva u društvenom i etničkom formiranju plemena. A to je posebno izraženo u arhaičnim osobinama njihovog govora, koji Bošković određuje kao poseban govorni tip, zajedno sa govorom susjednih Pješivaca.f182

I u Pješivcima kao najstarije stanovnike tradicija navodi Špane, i zatim Lužane koji su, po tragovima naselja, stanovali u nižim predjelima, dok su im više strane, osobito u Gornjim Pješivcima, služile za ispašu.f183 Poslije Kosova, kako po predanjima ocjenjuje Šobajić, počeli su uskoci sa raznih strana dolaziti u Pješivce. Ali, i on sam primjećuje da se uskoci, od kojih su se razvila bratstva u Pješivcima, nijesu svi u isto vrijeme doselili, a zatim da su se doseljavali pojedinci.f184 Dakle, i ovdje je slijedilo sukcesivno i pojedinačno doseljavanje, kako se vidi iz predanja koja je zabilježio Šobajić. Ovi su se pojedinci u novoj sredini obično ženili, a njihovi su potomci morali, zbog egzogamije, sklapati brakove sa starincima ili sa miješanim stanovništvom iz drugih bratstava. Tek na taj način moglo se uvećavati novo stanovništvo, porijeklom od doseljenika i starinaca. Ali, prema predanju, nijesu se ni oni „jednako namnožavali“. Najviše se namnožilo potomstvo od jednog uskoka, od kojeg vode porijeklo skoro sva srodna bratstva u Gornjim Pješivcima.f185 Po predanju, njihov predak Bogdan došao je u Pješivce iz plemena Gruda. Od njegovog brata Grujice namnožilo se albansko pleme Grude s kojima se „Gornji Pješivci i sada svoje i rođakaju“.f186 Zanimljivo je i predanje da je Bogdan imao vanbračnog sina Gostoja,f187 jer se na neki način Bogdan morao ženiti u nekom starinačkom bratstvu. Jedino na taj način može se shvatiti kako je staro crnogorsko stanovništvo asimilovalo doseljenike albanskog porijekla.

I predanja o porijeklu glavnih bratstava u Donjim Pješivcima govore o ugzorilokalnom braku. Tako je predak Rosandića došao „u najam“ kod lužanskog bana Vuka i uzeo njegovu kćer Rosnu za ženu. A u stvari uzela je ona njega, pa su se njihovi potomci i prozvali Rosandići.f188 K njima je, bježeći od krvi, doselio i neki pop „od Radulovića iz Bašinog sela u Cucama“, od kojeg potiču Radulovići. Predanje kaže da su popu dali peti dio imanja, što je moglo uslijediti samo ženidbom u starinačkom bratstvu. Na isti način doselio se i popov brat.f189 Dalje se spominju pojedini doseljenici, jedan iz Banjana koji se takođe oženio u Pješivcima, zatim Marko Britvić koji je navodno zarobio jednu djevojku i njome se oženio. Poslije njegove pogibije, njegova žena Ćerana upravljala je selom deset godina. Marijan Bolica 1614. godine navodi Marka Britvića kao glavara sela Britvića (Brajkovića) sa 50 domova i 120 vojnika.f190 Pojedini doseljenici potiču iz Kuča, iz Njeguša (Zalazi), iz Lješanske nahije,f191 dakle iz Crne Gore i Brda. Međutim, Šobajić je primijetio da je govor Pješivaca „pravilniji i čistiji nego kod Starornogoraca, oni ne izgovaraju kao Čevljani, na primjer: šnaha, šnijeg, žnaš itd.“ I po toj su osobini Pješivci bliži Hercegovcima, zaključuje Šobajić.f192 I Radosav Rotković ukazuje na izvjesne razlike u govorima Bjelopavlića i Pješivaca čiji je govor bliži hercegovačkom tipu.f193

U Pješivcima, kao i u nekim drugim crnogorskim plemenima, jasno je izražena dualna plemenska struktura, što predstavlja trag arhaične rodovske strukture (Gornji i Donji Pješivci, Gornji i Donji Vasojevići, Gornji i Donji Bratonožići itd.). Veoma je arhaično i plemensko ime Pješivci, koje potiče od praslovenske riječi pleš – ćelavost, odnosno od pridjeva plješiv (XV vijek) u značenju „go, ćelav“. Šobajić ime Pješivci pravilno dovodi u vezu sa oronimom Plješivica u Hrvatskoj, glavicom Pješivac u Kučima, brdom Pješivac u Katunskoj nahiji,f194 što pokazuje da su imenom Pješivci označavani stanovnici karsnih, golih brda – „Golobrđani“.f195 Pri tome je veoma značajno da su i predanja o starim Španjima svježija u Pješivcima nego u Bjelopavlićima, „češće su strine koje zovu španjskim, kao kućišta, groblja i dr.“ I za poneko staro bratstvo u Pješivcima govori se da su od Španja.f196 Prema svemu tome, u jednom ranijem radu izložio sam mišljenje da se u imenu Pješivci očuvalo značenje imena starih Špana, od starogrčkog spanios u značenju – rijedak, go, suprotno od gust, kojim su Grci iz jadranskih emporija mogli označavati ilirske stanovnike golih, karsnih brda – „Golobrđane“.f197

U Pješivcima mogu se pratiti kontinuirani etnički procesi koji počinju slovenskom asimilacijom starog ilirsko-romanskog stanovništva, čiji se trag direktno očuvao i u imenima ŠpaniPješivci. Ovaj se proces nastavlja asimilacijom miješanog balkansko-slovenskog stanovništva srednjovjekovne Luške župe, zvanog Lužani. Šobajić je računao da u Pješivcima od Lužana vodi porijeklo svega 5% stanovništva,f198 ali tu može biti riječ samo o ostacima, jer se osnovna masa Lužana izmiješala sa relativno kasnijim doseljenicima i sa njima obrazovala novi sloj crnogorskog stanovništva. Završni etnički proces izražen je sukcesivnim doseljavanjem pojedinačnih uskoka, većinom iz susjednih krajeva Crne Gore, koji su se u plemenu ženili i asimilovali, tako da njihovi potomci predstavljaju relativno noviji etnički sloj. Uz albansku komponentu, na koju bi ukazivalo i srodstvo sa albanskim Gašima, neke jezičke crte upućuju i na uticaj stanovništva hercegovačkog govora. Ali u cjelini, vidi se da je izvršena asimilacija srazmjerno novijih doseljenika, što je najbolje izraženo u posebnom govornom tipu Bjelopavlića i Pješivaca, kako ga je odredio lingvista Radosav Bošković.f199

Oslanjajući se na Etimologijski rječnik Petra Skoka mogao sam konstatovati da većina preslovenskih toponima u Piperima potiče iz kruga dalmatsko-romanskih govora, iz čega se može zaključiti da ovi toponimi i etnonimi (Mataruge i sl.) potiču od indigenih ilirsko-romanskih stanovnika ovih krajeva. Dalje je veoma značajno da se uz balkanske (romanske ili mediteranske, rjeđe albanske) toponime naporedo javljaju i neki veoma stari, praslovenski nazivi (Drezga, gvozd), jer to svjedoči o veoma starom miješanju balkanskog i slovenskog stanovništva.f200 Kako se iz ovoga može zaključiti, i prvobitno jezgro starih Pipera obrazovalo se od ove mješavine balkanskog i starog slovenskog stanovništva. I samo ime Piperi, kako sam već ukazao, nije južnoslovensko, kako je mislio Erdeljanović, već potiče od grčkog Filipos, lat. Philipus, reduplikacijom izvedeno od milja kao Pipo,f201 u obliku Piper, Piperi svakako neslovenskog porijekla. Pored starih Pipera, kao drugu znatniju etničku komponentu u formaciji plemena Pipera, Erdeljanović navodi, „do pre tri i po ili četiri stoleća“, – Lužane, i zatim treću, najmanju skupinu Mugoše. I Jireček i Erdeljanović ocijenili su osnovno Mugoše kao stanovnike vlaškog porijekla, a Erdeljanović, na osnovi predanja, govori i o dobrim odnosima Mugoša i Lužana, i o njihovim uzajamnim ženidbama.f202 A to bi ponovo dokazivalo da je dualna egzogamija bila veoma značajan činilac u rodovskim odnosima i u etničkom izjednačavanju ovog starijeg stanovništva. Međutim, Erdeljanović je Lužane označio kao „Srbe“, iako za takvu ocjenu nije bilo nikakvog osnova.f203 Narodna predanja Lužane ponekad određuju kao savremenike starih Špana ili pak Mataruga, Macura i Mataguža, koji su se i fizičkim tipom razlikovali od ostalog slovenskog stanovništva.f204 Toponimi u predjelu Crncima, glavnom sjedištu Lužana u oblasti plemena Pipera, kao što su Kapeš (caput, capitis – vrh, glavica), Mrgan (margo, inis – rub, međa), Kopilje (kopil, balkanska riječ), Cipitori (cippus – nadgrobni kamen), svjedoče o znatnijoj romanskoj komponeneti u etničkom sastavu Lužana, odnosno o miješanju slovenskog stanovništva sa romanskim starincima.f205 Šobajić je ocijenio da su se među Lužanima u Bjelopavlićima dugo održavale grupe preslovenskog stanovništva, a u cjelini je konstatovao da se Lužani „i sada po tipu razlikuju od drugih plemenika“.f206 Iz svega toga vidi se da su Lužani još u ranom srednjem vijeku (XII v.) predstavljali balkansko-slovensku mješavinu, etnički još nedovoljno izjednačenu i formiranu, pa su stoga i zadržali teritorijalno ime po LUškoj župi, u kojoj su prvobitno živjeli (Dukljaninov Ljetopis, XII vijek). Ovo bi potvrđivala i njihova kasnija povezanost sa grupom Mugoša, a na njihovo složeno, balkansko-slovensko porijeklo ukazuje i odnos mlađeg crnogorskog stanovništva prema njima.f207

Iz toga što kasnija predanja redovno govore samo o „plemenu Piperima“, kako ga u XVII vijeku navodi i Bolica, Erdeljanović je zaključio da je u XVI vijeku izvršena neka znatna promjena u odnosima spomenuti tri grupe. Glavni uzrok ove promjene Erdeljanović nalazi u jačanju i širenju grupe doseljenika iz bratonožićkog Lutova.f208 Međutim, i sam je Erdeljanović konstatovao da se radilo o povremenom i pojedinačnom doseljavanju. Ti su doseljenici, kaže Erdeljanović, „kao pojedine porodice ili samo kao pojedinci podolazili u Pipere jedni po drugim, počevši od sredine šesnaestog veka ili nešto ranije pa u toku dva-tri pasa ljudi“. On ujedno ističe da broj ovih doseljenika prvobitno nije bio velik, da je došlo „desetak doseljenika, koje samih koje s porodicama iz Lutova; došla su trojica iz Pješivaca i još sve po jedna porodica iz Bratonožića, iz Zagarača, iz Nikšićske župe, iz Bjelopavlića i iz Kuča, a za dve se ne zna odakle su“. Iako su doseljenici u početku bili malobrojni, oni su se u toku vremena toliko namnožili, da su u Erdeljanovićevo vrijeme njihove porodice (ukupno 507) sačinjavale „više nego polovinu od svekolikog broja piperskih porodica“.f209 Međutim, ovoliki porast mogao je uslijediti tek miješanjem malog broja doseljenika sa starincima, na što je neminovno upućivala i rodovska egzogamija. A zatim, ono što prvo pada u oči i što je bitno za pitanje etničkog razvitka i etničke strukture, to je činjenica da svi doseljenici odreda potiču iz drugih crnogorskih plemena, da predstavljaju etnički crnogorsko stanovništvo. A povremeno doseljavanje malobrojnih porodica i osobito pojedinaca pokazuje da je doseljavanje vršeno u rodovskim odnosima i da je bilo regulisano rodovsko-plemenskim običajima. Ali, to ujedno obara glavnu Erdeljanovićevu tezu o silnom doseljavanju sa strane i o korjenitoj izmjeni etničke strukture plemena. Međutim, pored svih navedenih podataka, Erdeljanović naglašava kako se i u Piperima potvrdila činjenica, kao i u drugim plemenima (Drobnjacima, Kučima, Bratonožićima), da je sa novim doseljenicima „od dobroga soja unešeno u stara plemena mnogo nove snage i življe, svežije krvi“.f210 I pored sve moguće stilske metafore, ovakav zaključak u suštini ističe biološke činioce, u skladu sa Cvijićevim shvatanjima, kao odlučujuće u formiranju plemena i u etničkom razvitku stanovništva, iako nije nimalo jasno zašto bi doseljenici iz susjednih plemena unosili „svežiju krv“.

Kao drugi značajan činilac u formiranju novih, moćnih bratstava Erdeljanović ističe njihov geografski položaj, jer su nova naselja zahvatila središte piperske oblasti, dok su stara bratstva piperska i lužanska sva izvan središta i po ivicama.f211 A na drugom mjestu on naročito naglašava da su naselja u oblasti plemena Pipera „uvek zauzimala ista ili gotovo ista mesta, dakle da je plemensko sedište imalo u glavnom iste granice od vrlo davnašnjih vremena“.f212 I kad imamo u vidu srazmjerno mali broj doseljenika, zatim i činjenicu da su povremeno doseljavale pojedinačne porodice čiji su se barema kasnije odrasli članovi, kao i pretežno doseljeni pojedinci, nužno ženili u nekom starinačkom bratstvu, onda je prirodno tim putem moralo doći do asimilacije doseljenika, odnosno njihovih potomaka. Prema tome, nova su se bratstva razvila od potomaka doseljenika i starinaca, pa su na taj način nova bratstva i mogla zadržati središnje dijelove plemena. Da je asimilacija doseljenika bila najjača u središtu plemena, potpuno potvrđuje okolnost da su u središnjim dijelovima plemena najbolje očuvane i specifične, arhaične crte narodnog govora. Kako je utvrdio Radosav Bošković, jezičke izoglose uglavnom se podudaraju sa plemenskom granicom, a unutar plemena rijetke su razlike u narodnom govoru. Na taj način on je odredio i poseban govorni tip u Kučama i Piperima.f213

Za rekonstrukciju ovih odnosa i procesa, čiju dijalektičnost nije do kraja sagledao, Erdeljanović nam je dao dovoljno podataka. Pored zbližavanja Mugoša i Lužana „uzajamnim ženidbama“, on navodi i zbližavanja Lužana iz Crnaca sa Piperima. Iz njegovih izlaganja vidi se da je bilo i slučajeva da se među Lužanima naseli poneko iz Pipera, a spominje se i neka odivaJanja po kojoj su se prozvali Janjići.f214 Po tome prije bi se moglo zaključiti da se radilo o ugzorilokalnom braku, jer se navodi kako su njeni sinovi preoteli i kneštvo u Crncima. U svojim završnim razmatranjima Erdeljanović primjećuje kako je ekonomska borba izazvala sukobe među bratstvima oko zemljišta, pa zatim ističe kako su ove prilike izazvale i stavranje osobitog društvenog oblika – združenih ili složenih bratstava, koja inače nijesu među sobom u krvnom srodstvu. „To se zbraćivanje obično počne međusobnim ženidbama, pa se posle još utvrdi i jasnije obeleži time, što slabije bratstvo uzme krsno ime jačega i što se pišu u zajedničkoj čitulji, pa se i kopaju u istim grobovima.“f215 Sasvim prirodno, ovo je zbraćivanje najprije počinjalo komplementarnom endogamijom (dualnom egzogamijom) između članova dva nesrodna bratstva, ali se iz Erdeljanovićevih podataka ujedno vidi da je jače bratstvo bilo starinačko i da je nametalo svoju slavu i davalo svoje groblje. Zapravo, komplementarna endogamija između članova dva bratstva postepeno je dovodila do takvog orođavanja, da bračne veze među članovima ovih bratstava više nijesu bile mogućne, pa se konačno obrazovalo jedno egzogamno bratstvo, sa istom (starinačkom) slavom i sa zajedničkim (starinačkim) grobljem. Tim putem tekla je i asimilacija stanovništva i tako se stvaralo etničko izjednačavanje u plemenu. Na taj način može se jedino i shvatiti Erdeljanovićev krajnji zaključak da su, „pre tri i po stoleća i više“, doseljenici iz bratonoškog Lutova morali da se „pribijaju uz starija bratstva“, i to, „baš u središtu plemena“, gdje su se razvili u „jaku grupu od srodnih bratstava“.f216 Po svemu što je Erdeljanović izložio očito je da se doselio mali broj doseljenika iz Lutova, „desetak koje samih koje s porodicama“,f217 i da su se ovi doseljenici, odnosno njihovi potomci, morali ženiti (udavati) u središnjim, starinačkim bratstvima u koja su se doselili. Prema tome, tek od zajedničkih potomaka doseljenika i starinaca mogla su se razviti jaka središnja bratstva. I samo na taj način može se govoriti o „novom formiranju plemena„. I tek na toj osnovi mogla je biti izvršena promjena „i u etničkom sastavu plemena i u njegovu obimu i u ekonomskim prilikama“.f218 A iz svega toga postaje očigledno da su u tim procesima crnogorski starinci u Piperima morali izvršiti bitan uticaj na zajedničke potomke, što se posebno ogleda u govornom tipu i u zajedničkoj slavi.

I u svom djelu Kuči Erdeljanović je podrobno obradio „čista“ bratstva i „složena“ bratstva, koja se razlikuju po svom postanku, a dijelom i po svojoj strukturi. Za razliku od složenog bratstva, čisto bratstvo „vodi sasvim pouzdano svoje poreklo od zajedničkog pretka, t.j. grananjem od jedne porodice“. Njihove porodice znaju i održavaju srodničke veze i predanja o zajedničkom pretku. Sve porodice jednog bratstva slave isto krsno ime.f219 U Kučima su čista bratstva, kako tvrdi Erdeljanović, „gotovo sva od onih silnih doseljenika, koji se posle naglo namnožiše i razviše, te pritesniše ili sasvim istisnuše mnoga slabija brastva“.f220 Erdeljanović je u svoje vrijeme zatekao takva razgranata bratstva, ali je pitanje da li su se doseljavale cijele porodice ili pojedinci koji su se u novoj sredini ženili, kako smo vidjeli i u drugim plemenima. Pa i u slučaju doseljavanja cijelih porodica, njihovi su se članovi morali uzimati sa starincima zbog opšteg pravila rodovske egzogamije. Prema tome, i ovdje se stanovništvo moralo obrazovati stapanjem starijeg i doseljenog življa. Ovaj je proces mnogo vidniji u postanku složenih bratstava. Složena su bratstva nastajala na taj način što se „navek sjedinjavalo po jedno staro i jedno novo brastvo“.f221 Iz Erdeljanovićevih analiza veoma se jasno vidi da se radilo o stapanju starinačkog i doseljenog življa, pri čemu su starinci imali odlučujući uticaj u procesu izjednačavanja i asimilacije stanovništva. Staro je bratstvo, kaže Erdeljanović, bilo „većinom neznatan ostatak nekog starijeg stanovništva, koji je ipak imao velikog ugleda zbog svoje starine, stečenih prava i možda imućnosti, a novo je brastvo bilo većinom od ljudi skoro doseljenih i neznatnih“. Prilikom ovog spajanja redovno je mlađe bratstvo „primalo ime i slavu starijeg brastva“.f222 A sve to pokazuje da je starinačko stanovništvo, makar i malobrojno, svojim ugledom, svojom ekonomskom i uopšte društvenom pozicijom imalo povoljniji položaj u procesu asimilacije doseljenika. Ako su doseljenici sticali imovinska prava, u prvom redu pravo na katune, a gubili svoje ime i svoju slavu, onda ovu pojavu možemo shvatiti samo na taj način ako pretpostavimo da su u početku prevladavali izvjesni oblici ugzorilokalnog braka. I sam je Erdeljanović pretpostavio da su složena bratstva nastala tim putem. Vrlo su nam jasan primjer za ovakvo spajanje, kaže Erdeljanović, današnji Bakečevići na Kosoru, koji su sastavljeni od starih, pravih Bakečevića i nović Banjovića koji sada čine dvije trećine od tog udruženog bratstva.f223 A da se tu radilo o staroj balkanskoj tradiciji, pokazuje i Erdeljanovićeva primjedba da je kod kučkih Albanaca većina današnjih bratstava složena.f224

Za crnogorska bratstva Berovjana i Perića zna se da su promijenili slavu, iz čega Erdeljanović zaključuje da se radilo o stapanju „novih došljaka sa starim, zatečenim brastvima“.f225 Za Kostroviće i Nikeziće on takođe pretpostavlja da su „njihovi preci na isti način poprimili slavu starih brastava, među koje su se naselili ili u čije su kuće možda ženidbom ušli“.f226 Karakterističan primjer komplementarne endogamije između crnogorskih i albanskih bratstava predstavlja odnos Stijelovića i albanskih Nuculovića, koji su se zajedno i preselili u Koće, gdje su konačno i Stijelovići postali Albanci. Sličan je slučaj jedne grupe crnogorskih porodica koje su se doselile u Koće. Članovi ovih porodica su sa albanskim Marima, „blizu kojih su se u Koćima naselili, bili dugo vremena u ženidbenim odnosima i na taj način sa njima blisko srodili i poarbanasili, pa kao što to vrlo često biva (osobito kod Arbanasa) prešli i u njihova brastva“.f227 Erdeljanović zatim u Kučima navodi nekoliko albanskih bratstava čiji su preci, po predanju, bili crnogorski doseljenici, obično bjegunci od krvi.f228 I vojvoda Drekale, osnivač najmoćnije grupe kučkih bratstava bio je albanskog porijekla, ali oženjen Crnogorkom, a njegov sin Lale oženio se „ćerju ili sestrom bratonoškog vojvode Peja Stanojeva“.f229

Poneka albanska riječ i poveći broj ličnih i mjesnih imena u Kučima, po mišljenju Erdeljanovića, „ima se pripisati nešto vrlo čestim odnosima s Arbanasima ali mnogo više ženidbama sa Arbanaskinjama“. Kuči sami vele, kaže Erdeljanović, da su „arbanaškim osobnim imenima i ponekim mesnim nazivima najviše uzrok arbanaške neveste“.f230 Iz toga se vidi da je, pored čestog ugzorilokalnog braka, asimilacija vršena i mješovitim virilokalnim brakovima. Po nazivima nekih starih naselja i po nekim drugim topografskim imenima Erdeljanović je pretpostavio da je osobito na jugu kučke oblasti „moglo biti samo malo ostataka od starosedelaca“.f231 Na isti način on je ocijenio da je i poneko staro bratstvo u Kučima „poreklom od vlaških starosedelaca“.f232 Međutim, kad se obuhvate u cjelini, navedeni podaci pokazuju da je u etničkom formiranju crnogorskog stanovništva kučke oblasti presudnu ulogu imalo starinačko slovensko stanovništvo koje je najprije asimilovalo ostatke vlaškog i jedan dio albanskog življa, a zatim i kasnije doseljenike koji većinom potiču iz drugih dijelova Crne Gore. Pored jezičkih crta koje izdvajaju kučki govor zajedno sa piperskim u poseban tip,f233 ovo najbolje potvrđuje niz specifičnih i veoma arhaičnih običaja, osobito svadbenih i božićnih, odnosno novogodišnjih.f234

Erdeljanović je usvojio pretpostavku Rovinskog da su stari Kuči i stari Bratonožići bili jednog porijekla i da su prvobitno sačinjavali jedno pleme, čiji se jedan dio preselio preko Male Rijeke. Tome u prilog Erdeljanović navodi i činjenicu da su Kuči, kao i Bratonožići, „od vajkada slavili sv. Nikolu“.f235 I za običaje u Bratonožićima Erdeljanović ističe da su, osim neznatnih pojedinosti, „sasvim jednaki s onima u Kuča“.f236 Inače, Erdeljanović je smatrao da je plemensko ime Bratonožići vlaškog (romanskog) porijekla i da je, prema tome, i prvobitno plemensko jezgro bilo vlaško, koje su navodno doseljeni „Srbi“ poslovenili. U starim srpskim listinama nalazimo poveći broj imena od korjena Brat, pa među njima i Bratonjeg. Ta imena nosili su Vlasi, pastiri romanskog porijekla, konstatuje Erdeljanović: „To nam daje razloga verovati da je i muško ime Bratonog, od kojega je moralo postati prezime Bratonožići, bilo ime nekog Vlaha. Taj je Vlah bio predak pastirskog bratstva koje je imalo svoje katune u oblasti današnjih Bratonožića i koje se po njemu prozvalo Bratonožići“.f237 U stvari, srpski srednjovjekovni izvori, sa malim izuzetkom, iskazuju mahom slovenska imena Vlaha, tako da o njihovom romanskom etničkom karaktetu u to vrijeme ne može biti govora. Tu se radilo o slovenskom stočarskom stanovništvu koje se etnički formiralo u simbiozi sa ostacima romanskih Vlaha, u vrijeme kada ih spomenici navode, već sasvim poslovenjenih. I samo ime Bratonjeg, spomenuto u XIV vijeku, i pored mogućne krajnje vlaške formacije (njeg-nog), pripada „dvočlanom staroslovenskom tipu“, kao i Bratimir (XIII v.), Bratislav (XIV v.), Bratoljub (XIV v.), Bratomil (XIII v.), kako ga objašnjava Petar Skok.f238 Stoga je i sasvim razumljivo što i većina imena starih bratonoških bratstava ima slovenski oblik i što su imena sela i ostali toponimi s malim izuzetkom slovenski („srpski“, kako kaže Erdeljanović). Pa prema svemu tome, nije bilo potrebe da se pretpostavi kako su se u bratonošku oblast „rano počeli naseljavati Srbi“, koji su asimilovali bratonoške Vlahe.f239

Erdeljanović ističe da se plemensko ime Bratonožići prvi put javlja sredinom XV vijeka, zapravo u poznatom ugovoru sa Mlečanima iz 1455. god., a pod imenom Branovichi,f240 što nije sasvim pouzdano. Kako saopštava Branislav Đurđev, Bratonožići su upisani u turski defter 1570. godine, ali treba obratiti pažnju, primjećuje Đurđev, da u Skadarskom zemljišniku iz 1416. godine ima mnogo naseljenika iz zetskih katuna. U selu Capenico (Kupelnik) upisani su Marco Bratonese i Marco Bratonesso, što Đurđev opravdano ocjenjuje kao prvi, iako posredni spomen Bratonožića. On je u pravu i kada smatra da Erdeljanovićevo „vlaško brastvo“ u Bratonožićima nijesu sačinjavali romanski Vlasi. Ali, nema nikakvog razloga ni opravdanog osnova da se Erdeljanovićevo objašnjenje o razvitku plemena Bratonožića od „vlaškog brastva“ shvati u značenju „vlaškog katuna“ kao rodovske organizacije, kako to Đurđev insistira.f241 Sela po Bratonožićima, kao i u drugim crnogorskim plemenima, „većinom su naseljena od brastava, dakle čine srodničke brastvene celine“. Mnoga od tih sela i ne zovu se drukčije nego po prezimenu svoga bratstva, konstatuje Erdeljanović.f242

Pored starog predanja o Bratu, doseljeniku i najmlađem bratu (minorat), od kojega su se razvila bratstva prozvana Bratonožići, o formiranju plemena na osnovi rodovskih odnosa neposredno svjedoči i njegova dosljedna dualna struktura. Tako crnogorski mitropolit Vasilije, u jednom pismu iz 1753. godine, saopštava kako se Bratonožići dijele „na dva plemena“, sa jednim vojvodom. Erdeljanović je pravilno ocijenio da je nazivom „dva plemena“ mitropolit označio „dva glavna bratonoška brastva, pošto se u običnom govoru ne samo brastva, nego i manji rodovi često nazivaju plemenima“. I u vrijeme njegovih ispitivanja (1910-1911) pleme su sačinjavali „Donji Bratonožići ili Bratonožići u užem smislu i Gornji Bratonožići ili Brskut“. I danas su, kaže Erdeljanović, u Bratonožićima dva velika bratstva, jedno su Bratovi potomci, a drugo Lutovci.f243 Stoga moramo pretpostaviti da je između bratonoških bratstava, podijeljenih u dvije veće grupe, moralo biti pojava dualne egzogamije, kao i u drugim crnogorskim plemenima. A iz cjelokupnog Erdeljanovićevog izlaganja o plemenu Bratonožića, i na osnovi istorijskih izvora i toponima, može se zaključiti da je i etničko formiranje stanovništva teklo na isti način kao i u drugim crnogorskim plemenima. Osnovni sloj sačinjavalo je starije slovensko stanovništvo u simbiozi sa balkanskim starincima koji su još u ranijem srednjem vijeku (XIV v.) uglavnom bili već poslovenjeni. Ovaj stariji sloj asimilovao je i kasnije doseljenike, kako pokazuje zajednička slava Bratonožića (sv. Nikola) i zajednička prislužba „Bratova potomstva, kao i ostalih Bratonožića“ (sv. Petka).f244

I u Vasojevićima, kao i u drugim crnogorskim plemenima, bila su očuvana predanja o starom, preslovenskom stanovništvu (Španji, Macure, Latini, Bukumiri), kojemu su pripisivali neka „groblja, crkvine i kakve ostatke rasturenih zidova“. Ali, kako primjećuje Vešović, sasvim su rijetki tuđi nazivi ili kakva imena koja bi ukazivala na staro stanovništvo, kao što je to slučaj po Kučima i Zeti.f245 U Donjim Vasojevićima, u selu Lušcu postoje nekolike porodice s prezimenom Bukumiri, porijeklom iz Bratonožića. Naselje Cecuni, koje spominje Bolica 1614. godine, svojim imenom upućuje na vlaški trag, a isto tako imena sela Bastasi i Kaludra.f246 Po Skokovom objašnjenju, riječ bastah – nosač, postala je u Dubrovniku od srednjolatinskog bastasius, pl. bastasi,f247 dok je ime Koludra, grčkog porijekla, prvobitno označavalo kaluđericu, a u naš jezik je prešlo preko dalmatsko-romanskog govora.f248 Iz toga se vidi da je i ovdje rano moralo doći do asimilacije i potiskivanja ostataka preslovenskog stanovništva, iako možda manje vidno nego u nekim drugim crnogorskim plemenima. Ali, to ne znači da je etničko formiranje plemena Vasojevića bilo manje složeno. Naprotiv, može se reći da se ovo veliko pleme razvilo od više balkansko-slovenskih (Lužani) i slovenskih grupa razne starine i različitog porijekla. Kako je i Cvijić konstatovao, „najmnogobrojnije pleme, Vasojevići, je vrlo složenog porekla. Staro plemensko jezgro, nastanjeno u Lijevoj Rijeci, pojačano je sjeničkim uskocima. Osvajanjem su proširili svoju teritoriju i asimilovali stare Lužane, zatim arhaične stanovništvo Lima Srbljake koji su se bavili zemljoradnjom, i najzad Šekularce, nastanjene u dolini jedne Limove pritoke“.f249

Stara predanja o petorici braće navode da je Vaso sa Čeva (gdje je ostao Ozro) došao u Pipere kod onamošnjeg poglavice i tu se oženio njegovom kćerkom Marom.f250 Ovdje se ponavlja predanje o ugzorilokalnom braku, a zatim se govori o Vasovom dolasku „sa zetskih strana“ i o njegova tri sina od čijih se potomaka razvilo pleme.f251 Pored glavnih bratstava, podijeljenih u tri grupe, koja iskazuju porijeklo od rodonačelnika Vasa Vasojevića, ima rodova koji su „starosjedioci ili doseljenici iz drugih plemena“.f252 O dualnoj strukturi plemena svjedoči podjela na Gornje i Donje Vasojeviće, koji se razlikuju i po sastavu stanovništva, ali većina doseljenika potiče iz Pipera, Kuča, Bratonožića, iz Ceklina, Bajica, Morače, dakle, mahom iz oblasti crnogorskih plemena.f253 I ovdje se navode slučajevi kada se doseljenik ili njegov sin ženi u starinačkom bratstvu ili se nabrajaju bratstva koja su s pravim Vasojevićima vezana „srođavanjem“,f254 što opet ukazuje na domazetstvo i na dualnu egzogamiju. Šekularci su većinom starinci, kako ocjenjuje Vešović.f255 Ako pak riječ sekular u našem jeziku potiče od latinskog pridjeva saecularis – „stoljetni“, kako misli Skok,f256 a latinska riječ saeculum znači i „pokoljenje, naraštaj“,f257 onda možemo pretpostaviti da je naziv Šekularci izvorno označavao slovenske starince u čijem se imenu ogleda miješanje sa romanskim življem.

Naziv Ašani, koji je označavao stanovnike zemljoradničkih sela, izvodi se od riječi (h)as koju Skok objašnjava kao balkanski turcizam arapskog porijekla (hass) „iz oblasti turske feudalne administracije“.f258 Vešović joj pobliže određuje značenje „državna zemlja“ i smatra da je has označavao posjed naročite vrste, sa nekim privilegijama za njegove stanovnike.f259 Ime Srbljaci takođe bi označavalo ove stanovnike zemljoradničkih sela, a poticalo bi od starosrpskog imena Srblje. U naslovu srpskih vladara piše „kralj Srbljem“, a car Dušan 1348. godine kaže: spisasmo imena metohijama po Srbljah i po Romaniji (Mon. serb. 140).f260 U Hercegovini, naprotiv, imenom Srbljaci označavani su planinski stočari.f261 Međutim, i vasojevićka bratstva iz grupe Ašana ili Srbljaka takođe pokazuju svoje porijeklo iz Ceklina, iz Kuča, iz Bratonožića i Lutova, iz Bjelopavlića, Pipera i Rovaca, iz Morače, Drobnjaka, Njeguša i Ozrinića.f262 Kako saopštava Vešović, gotovo sva ova bratstva kazuju svoju starinu iz pojedinih plemena Crne Gore i Brda. Inače je, po Vešoviću, i među Ašanima ili Srbljacima gotovo nemoguće izdvojiti starince i doseljenike, pa izgleda da su se crnogorski doseljenici, od prije dva tri vijeka, srodili sa zaostalim starinačkim porodicama.f263

Slična zapažanja o ovim odnosima i procesima izoložio je i Milisav Lutovac u svom referatu na skupu u Titogradu (23. XI. 1978). Kako navodi Lutovac, Vasojevići su mnoga doseljenička bratstva iz raznih krajeva nazivali Srbljacima ili Ašanima, od imena Has, kako je za vrijeme Turaka nazivana oblast stare Budimljanske župe. I sve docnije naseljenike, bilo iz koje oblasti, Vasojevići su ubrajali u Srbljake. Kako zaključuje Lutovac, naziv Srbljaci naslijeđen je od starog polimskog stanovništva koje nije bilo organizovano kao pleme, već je nosilo samo opšti naziv Srblji. Pod tim nazivom, iako heterogenog porijekla, sastavljeni od starinaca i raznih doseljenih bratstava iz Brda i Crne Gore, grupišu se radi protivteže Vasojevića. Ove dvije grupe, kako na kraju zaključuje Lutovac, nijesu se splemenile, „ali su se putem razgranatih rodbinskih veza potpuno izjednačile“.f264 Stoga je pitanje da li su se i ovdje doseljavala cijela bratstva ili pretežno pojedinci ili pojedine porodice, kako je bilo i u drugim plemenima.

Gledano u cjelini, i u etničkom sastavu Vasojevića mogu se utvrditi neki osnovni procesi, kao i u drugim crnogorskim plemenima. I ovdje je stariji sloj slovenskog stanovništva asimilovao ili potisnuo ostatke balkanskih starinaca. U donjem dijelu plemena, posebno u imenima Srbljaci i Ašani, sačuvan je trag starijeg, zemljoradničkog stanovništva, ali brojni podaci svjedoče da i mnogi kasniji doseljenici u plemenu mahom potiču iz raznih krajeva Crne Gore i Brda, i da su se oni srodili sa zatečenim starincima. Prema tome, i stanovništvo Vasojevića, svojim porijeklom, i po svom etničkom karakteru je crnogorsko, što se posebno ispoljava u nizu karakterističnih običaja. To pokazuje i prvi pisani pomen Vasojevića pored Pipera u jednom dubrovačkom izvoru iz 1444. godine, „kada još nisu sedeli na gornjem Limu, nego kod tvrđave Meduna“, u današnjoj oblasti Kuča, kako ističe Jireček.f265

Advertisements
Овај унос је објављен под Uncategorized. Забележите сталну везу.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се / Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се / Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се / Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се / Промени )

Повезивање са %s