O nekim proučavanjima etnogeneze crnogorskog naroda

Naša starija, građanska nauka većinom je smatrala Crnogorce Srbima, što je osobito bilo izraženo u srpskoj istoriografiji, etnologiji i antropogeografiji. I poneki hrvatski istoričar označio je stare Dukljane Srbima (F. Šišić), dok su neki pokušavali Dukljane, spomenuti u vizantijskim izvorima XI vijeka, odrediti kao Hrvate (Lj. Hauptman). A u stvari, u vizantijskim izvorima XI vijeka Dukljani su iskazani kao zaseban etnos, jasno odvojen i od Hrvata i od Srba. I kasniji podaci o crnogorskim plemenima, koje sadrže dubrovački i kotorski izvori XIV-XVI vijeka, ne označavaju stanovništvo Crne Gore ni kao srpsko ni kao hrvatsko. Isto se može pratiti i u turskim izvorima koje su objavili i obradili naši istoričari (B. Đurđev, H. Šabanović, N. Filipović).

I u starijim etnološkim i antropogeografskim djelima Crnogorci su obično označavani kao Srbi. Jovan Erdeljanović, koji je kao školovan etnolog sistematski proučavao crnogorska plemena i etničke probleme u Crnoj Gori, dosljedno je Crnogorce iskazivao kao Srbe. U svom radu Etničko srodstvo Bokelja i Crnogoraca f1 Erdeljanović je zaključio da Bokelji sa Crnogorcima čine jednu cjelinu i da „spadaju u istu etničku grupu srpskoga naroda“. Prema tome, Crnogorci bi predstavljali samo jednu etničku grupu srpskoga naroda. U jednom sintetičkom radu Erdeljanović je Crnogorce iskazao kao dinarske Srbe,f2 a u jednom filološkom radu kao Stare Srbe Zećane.f3 I u svojim monografijama o pojedinim crnogorskim plemenima, kao i Cvijić,f4 Crnogorce je takođe dosljedno iskazivao kao Srbe, a crnogorska plemena kao srpska. Međutim, u svom radu o Kučima zapao je u neposrednu kontradikciju kada je ustanovio da albanski Kuči zovu „Srbina“, zapravo Crnogorca, Skja, Škja i „nikako drukče“. A kako je utvrdio lingvista Petar Skok, albanska riječ shqa, pl. shqe, u značenju Sloven, potiče od vulgarno-latinskog sclavus iz balkanskog latiniteta. U studiji Postanak plemena Pipera Erdeljanović navodi ugovor sa Mlečanima iz 1455. godine, u kojem stanovništvo Gornje Zete, sela i plemena potpisanih u tom ugovoru, traži od Mlečana da im sveštenstvo bude pravoslavno. A na početku XVII vijeka, kako dalje navodi Erdeljanović, u poznatom opisu skadarskog sandžaka Marijan Bolica spominje Pipere kao pleme „srpske“ ili „grčke“ vjere, dakle pravoslavne. Osim toga, kaže Erdeljanović, Boličino označavanje vjere kao „srpske“ ili „grčke“ daje oslonca da se tadašnji Piperi označe kao Srbi.f5 A u stvari, navedeni podatak tek posredno „daje oslonca“ za pretpostavku, jer se samom vjerskom pripadnošću, kako je i Erdeljanoviću bilo dobro poznato, ne može određivati narodnost, etnička pripadnost.

U slične pretpostavke, sa istim protivrječnostima, upuštao se i Milan Šuflaj (Šufflay), koji je u svom radu Srbi i Arbanasi, veoma ograničeno i metodološki slabo, pretežno razmatrao etničke odnose između Crnogoraca i Albanaca. Kao tipičan odnos crnogorsko-albanske simbioze Šuflaj navodi primjer plemena Kuči, za koje se 1610. godine veli da mu je „polovica pravoslavna, a polovica latinska“ (questi Dalmatini et Cucci la meta di quali e scismatica e l’altra latina), a godine 1614. zabilježeno je „Chuzzi Albanesi del rito romano“. Danas je to pleme srpsko, zaključuje na kraju Šuflaj, iako malo dalje i sam primjećuje kako su već Rešetar i Jagić pokazali da su od XII pa do preko XVI vijeka, od Drave pa sve do Zete, postojali široki pojasevi u kojima nije bilo u običaju ni hrvatsko ni srpsko ime, već opšti etnički naziv „slovenski“.f6

I kada se, barem donekle, sumiraju dosadašnja istraživanja, kao istoriografska i arheološka, i osobito etnološka i jezička, sve izrazitije nameće se zaključak da je etničku osnovu crnogorskog naroda sačinjavao veoma stari sloj slovenskog stanovništva, još od vremena doseljavanja. Ovo staro slovensko stanovništvo, kao što je bilo i u drugih južnoslovenskih naroda, postepeno je asimilovalo ostatke zatečenog starinačkog stanovništva svoje teritorije, od kojega je ujedno naslijedilo izvjesne uticaje u načinu života, u fizičkom tipu, u jeziku i kulturi. Kada se podrobnije razmotre rezultati starijih i savremenih istraživanja u Crnoj Gori, postaje sve jasnije da crnogorski narod predstavlja poseban etnos, različit donekle od drugih južnoslovenskih naroda, naravno, uz brojne srodnosti sa njima. Ove osobenosti crnogorskog naroda mogu se pratiti u fizičkom tipu, u jeziku, u tradicionalnoj kulturi, osobito u starijoj društvnoj organizaciji i u nizu specifičnih običaja, društvenih i vjerskih, na koje je još Vuk Karadžić ukazivao, a zatim i niz drugih istraživača.

U daljem formiranju crnogorskog etnosa odlučujuću ulogu imali su brojni doseljenici u vrijeme turskog perioda, ali već sada treba naglasiti da je ogromna većina tih doseljenika bila crnogorskog porijekla i da se u stvari pretežno radilo o lokalnim seobama. A to je znatno olakšavalo izjednačavanje stanovništva u pojedinim plemenima, pri čemu su crnogorski starosjedioci u svakom plemenu najčešće asimilovali doseljenike, koji su obično primili i slavu starinačkih bratstava. Stoga i pored izvjesnih nijansi u pojedinim plemenskim govorima, u cjelini se obrazovao poseban zetski dijalekat, sa kojim se podudara i niz drugih socijalnih i kulturnih elemenata što karakterišu crnogorski narod. U dosadašnjim antropološkim, etnološkim, jezičkim i drugim ispitivanjima ove osobenosti već su utvrđene u životu i kulturi crnogorskog naroda. Zadatak je savremene nauke da ih istorijski objasni i sintetički obradi, kako bi se dobila potpunija slika o etničkoj strukturi crnogorskog naroda i svih njegovih osobenosti. Moja je namjera bila jedino da kritički prikažem rezultate i metodologiju nekih istraživanja i da ih bar donekle upotpunim i na osnovi mojih dosadašnjih proučavanja ovih problema.